среда, 13. мај 2009.

kulturna desavanja...

Informacije o kulturnim desavanjima u Crnoj Gori mozete naci na http://www.startmontenegro.com

недеља, 10. мај 2009.

Nemanjića grad


U samom centru grada na ušću Ribnice u Moraču nalaze se ostaci zidina i kula srednjevjekovnog utvrđenja Ribnice. Prema tradiciji ovdje je rođen rodonačelnik srpske dinastije Nemanjića. Riječ je o jako utvrđenom naselju koje je samo djelimično odoljelo zubu vremena, i danas, posle manjih arhitektonskih intervencija, predstavlja jedan spomenik kulture i mini izletište za podgoriče šetače i ribolovce. Životopisne pećine u samom kompleksu doprinose osjećaju da se istorija za momenat zaustavila, a zauvijek ostala dio Nemanjinog grada.

DUKLJA





Na ušću Zete u Moraču, na svega 3 kilometra od Podgorice intersenatne su iskopine i razvaline starog grada Duklje, Doclea, Dioclea. Razorena od strane Gota u poznom V vijeku, i pogođena zemoljotresom tridesetak godina kasnije, Duklja, za razliku od Meduna nije prerasla u srednjevjekovnu, a samim tim i savremenu naseobinu. Kao veliko naselje ilirskog plemena Dokleata, pod Rimljanima je izrasla u najnapredniji grad današnje Crne Gore. Ova oblast po njemu je nazvana Dioklitije. Crna Gora je sve do XI vijeka bila manje više poznata pod ovim nazivom, kada ga smjenjuje ime Zeta, koje preovaldava srednjim vijekom. Tradicija, koliko i nepouzdan toliko i jedini izvor kaže da je grad osnovao sam rimski imperator Dioklecijan, i da je po njemu i naseobina dobila ime. Masivni zidovi u obliku paralelograma, ostaci i tragovi mosta na Morači, razvaline palate, brojni sarkofazi sa bogato ukrašenim bareljefima, nadgrobne ploče sa latinskim inskripcijama svjedoci su veličine i značaja Duklje u periodu o kome govorimo. Čuveni engleski arheolog Artur Džon Evans 7 godina svoga rada je posvetio pručavanju Duklje, i njegovi nalazi predstavljaju dragocjen doprinos svijetu crnogorske arheologije. Skulpture i fragmenti umjetničkih predmeta i ukrasa zanatske proizvodnje svjedoče o bogatoj kulturi ovog drevnog rimskog centra. 40.000 stanovnika u I vijeku naše ere i danas je velika cifra za tri četvrtine crnogorskih gradova.

Spomenici kulture – stari gradovi









Medun

Na 12 kilometara sjeveroistočno od Podgorice nalazi se, nekada utvrđeni grad ilirskog plemena Labeata – Medeon ili Meteon. Podignut u III ili IV vijeku naše ere Medun, kako se danas naziva, izrastao je u važno uporište i predstražu združenih ilirskih plemena u borbi protiv nadolazećeg rimskog osvajača. Najveću snagu i značaj imao je za vrijeme poslednjeg ilirskog kralja – Gencija, tokom srednjeg vijeka, i u vladavine Turaka, Medun je opstajao kao bitan grad. Samu naseobinu čini donji grad u kome se osjeća izuzetno prisustvo tzv. ilirskog kiklopskog zdanja, kojim dominiraju kameni blokovi, često duži i od 2 metra. Gornji grad, vezuje se više za vladavinu despota Đurđa Brankovića, sredinom XV vijeka, nakon čega su ga Turci zauzeli, 1467. godine, time nanoseći završni udarac ostacima despotovine u Zeti. Stevan Crnojević je pokušavao da ga vrati u ruke Crnogoraca ali snažna otomanska vojska i sama arhitektura grada, učinili su Medun nesovojivom tvrđavom. Ovdje je rođen, 1833. već gore pomenuti Marko Miljanov Popović, jedan od najumnijih crnogorskih vođa. 1971. godine tu je otvoren i muzej Marka Miljanova, koji je kroz svoja književna djela dao sliku borbe i života svoga plemena u Crnoj Gori i Albaniji.


SAKRALNI OBJEKTI

U crkvi su sačuvane freske koje datiraju iz XVI vijeka ali je usled burne prošlosti grada, samih rukopisa i ikona sačuvano vrlo malo, iako se pouzdano zna da je crkva bila bogata riznica. Po formi veoma specifična, crkva svetog Đorđa postaje jedan od najdugovječnijih svjedoka istorije grada. Pored nje u okolini Podgorice nalazi se još nekoliko starijih sakralnih objekata, poput crkve u Srpskoj, manjem zetskom selu, koja je prilikom svog osvećenja bila svjedok i zarobljavanja rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepćevića Petrovića. 1709. godine odlučni vladika Danilo, koji je pokrenuo istragu poturica, na prevaru je uhvaćen u ovoj crkvi, a ovaj događaj u Gorskom vijencu opisao je Petar II Petrović Njegoš („Spuštavah se ja niz vaše uže, umalo se uže ne pretrže“). Srednjevjekovna hrišćanska umjetnost, pod pritiskom Otomanske imperije i islamizacije očuvala se i ponajbolje u arhitekturi i slikarstvu ovakvih malih crkava. Pojedini manastiri i crkveni objekti izuzetno su živopisani, a među njima u okolini Podgorice nalaze se Manastir Ćelija Piperska, potom nešto sjevernije Manastir Duga, i Manastir Ždrebaonik. Na Veljoj gori nalazi se i zadužbina rovačkog vovjode Vuksana Bulatovića. Rušene crkve narod je obnavljao i time ostavljao u nasljeđe jedan neprekinut niz duhovnih ostvarenja. Nedaleko od grada nalazi se i manastir Dajbabe koji je u osnovi u obliku krsta i predstavlja zanimljiv sakralni objekat za posjetiti. Nalazi se ispod Dajbabske gore koja se dominantno podiže iznad zetske ravnice. Za posjetioca iz bilo kojeg dijela svijeta ovaj manastir će predstvaljati neponovljivo duhovno iskustvo, obzirom da je djelo prirode i čovjeka (crkva manastira se nalazi u pećini), ovdje u suživotu u slavljenju Boga. Obzirom na svoj jako povoljan geografski položaj i gotovo svakodnevni razvoj putne i saobraćajne infrastrukture posjeta nekim od crkava i manastira na obalama i ostrvima skadarskog jezera bila bi više nego poželjna. Tako, na ostrvu Starčevo, na skadarskom jezeru, živopisna crkva svete Bogorodice, pored grobnice Božidara Vukovića – Podgoričanina, jedan mali otok čini izuzetnim za vidjeti i posjetiti; još kada se doda da se do većine ovakvih ostrvaca i manastira dolazi vožnjom čamcem, po jednom od najljepših evropskih jezera, i sama pomisao na posjetu još je ljepša.

Na svega sat vremena vožnje kolima prema sjeveru Crne Gore, vrijedan posjete svakako je i Manastir Morača, zadužbina iz doba nemanjićke države. Natpis koji je očuvan do danas, pokazuje da je manastir podignut 1252. godine. Crkva u raškom stilu, posvećena Bogorodici, građena je u najstarijem arhitektonskom stilu srpskih država. Tokom XVI i XVII vijeka u njemu je boravila grupa najistaknutijih starih majstora, zoografa i prepisivača starih crkvenih rukopisa. Uticaj njihovog stvaralaštva osjećao se u svim krajevima Crne Gore pa se ovaj manastir i danas smatra klicom crnogorske kulture. Freske poput Gavran hrani proroka Iliju, jedna je od mnogobrojnih iz tri perioda u kojima su freske nastajale. Najljepše pripadaju periodu ranog postojanja manastira, XIII vijeku, a među poznim ističe se rad Đorđa Mitorfanovića, najvećeg majstora XVII vijeka na ovim prostorima.

Početkom devedesetih godina XX vijeka započeta je izgradnja Hrama Hristovog vaskrsenja na desnoj obali Morače, pokraj male crkve koja već decenijama služi vjernicima pravoslavne vjeroispovjesti Podgorice. Ovaj velelepni vjerski objekat vremenom postaje jedan od najvećih hramova pravoslavne duhovnosti u svjietu. Vrijedna pomena je i crkvica kod dvorca kralja Nikole, podignuta u XIX vijeku.

Na svega kilometar od centra grada u Podgorici se nalazi savremeno zdanje katoličke crkve, koja je centar okupljanja građana rimo – katoličke vjeroispovijesti, koji pretežno naseljavaju oblast Malesije. Posjeta Tuzima, varošici u srcu Malesije, i razgovor sa lokalnim stanovništvom bilo bi idealna prilika da se sazna nešto više o duhu katoličanstva na ovom prostoru, kao i da se posjete neki izuzetno lijepi sakralni objekti, poput crkve u samom centru Tuzi.

Vidan islamski uticaj na istoriju grada, posebno u dijelu Stare varoši, ostavio je i do danas spomenike vjerske prirode koji kompletiraju sliku multinacionalne Podgorice. Dvije dzamije ističu se karakterističnim stilom gradnje i svojom važnošću za islamsku vjersku zajednicu. Glavatovića dzamija, građena u XVI vijeku pretrpjela je ogromno uništenje tokom II svjetskog rata, dok je dzamija Osmanagića pretprjela teška oštećenja. Danas, obnovljene i svrtsane u red spomenika kulture obje, sa svojom specifičnom pojavom i neizostavnim mauzolejom tzv. turbeom čine i da se neislamsko stanovništvo Podgorice, kao i posjetioci grada upoznaju sa ovom orijentalnom kulturom.

Književnost i umetnost u Podgorici

Podgorica je sjedište Udruženja književnika Crne Gore, likovnih umjetnika, dramskih stvaralaca, muzičara, novinara i svih onih koji se svojim akcijama uključuju u crnogorski kulturni život. Osnivanje kulturno – umjetničkih društava i Umjetničkog paviljona bilo je osnova za razvoj kulture na širokom planu. Osnivanjem moderne galerije Podgorica je postala likovni centar Crne Gore. Crnogorsko Narodno Pozorište osnovano 1953 godine njeguje crnogorsku dramu i utiče na razvijanje kulture, kako u zemlji tako i na razvijanje međunarodne kulturne saradnje i promovisanje Crne Gore u međunarodnim okvirima.

Kulturno-informativni centar Budo Tomović, osnovan 1956. godine, nastavio je rad tzv. Doma omladine koji je uspješan nastavljač tradicije Omladinskog centra. Folklorni ansambli kao i dramske trupe čine osnovu kulturnog djelovanja ove institucije.

Narodno pozorište osnovano 1953. godine u tadašnjem Titogradu, nosilac je teatarske produkcije u Crnoj Gori. Njegovanje crnogorske dramske literature i međunarodna kulturna saradnja danas su odrednica Crnogorskog narodnog pozorišta koje se nalazi u centru grada u zgradi vanredne ljepote, koja je podignuta posle razornog požara koji je odnio staru zgradu. U gradu takođe djeluje i Gradsko pozorište, a jedan od najvažnijih kutlurnih događaja u sferi teatra jeste i festival Internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) koji okuplja teatarske trupe iz čitavog svijeta.

Podgorica je i grad galerija. Pored pomenutog Umjetničkog paviljona, one koje se ističu na ovom polju su i ona na Kruševcu – Dvorac Petrovića, uz koji se nalazi i Perjanički dom. Danas se u ovim galerijama neprekidno održavaju kulturne manifestacije svih vrsta, od muzičkih večeri kamernog orkestra, preko promocije knjiga, sve do samostalnih i kolektivnih izložbi slikara ne samo sa lokalnim već i regionalnim značajem. Galerije Most i Centar nerijetko svoja vrata otvaraju i skulptorima i izložbama, obično novinske fotografije, čime obogaćuju ponudu grada u kulturnom smislu. Centar savremene umjetnosti Crne Gore sa pretenzijom da bude vodeća ustanova u organizovanju, najčešće vizuelnih priredbi, organizuje i Crnogorsko trijenale mladih tradicionalnu manifestaciju sa ciljem da promoviše umjetnike koji imaju manje od 30 godina, poput Irene Lagator, Nikole Simanića i drugih. Niz manjih privatnih galerija dopunjava ponudu slika na ovom bogatom i uglednom tržištu.

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) osnovana 1973. godine sa odeljenjima prirodnih i društvenih nauka, i umjetnosti, je institucija u okviru koje djeluju najeminentniji naučni radnici i umjetnički stvaraoci sa univerziteta, naučnih instituta i umjetničkih udruženja. Bogata biblioteka akademije i redovna razmjena publikacija sa gostovo 200 drugih naučnih biblioteka u zemlji i inostranstvu, pravo je bogatstvo, a sama akademija predstavlja nezaobilaznu instituciju u velikim državnim intelektualnim poduhvatima, kao što je na primjer bilo obilježavanje 500 godina od štampanje Oktoiha.

Recentna aktivnost institucije Muzeji i galerije grada doprinosi muzejskoj ponudi Podorice kao neizostavnom segmentu kulturno-turističke ponude grada. Pored Muzeja grada u centru Podgorice jedan od najinteresantnijih, po posjetioca i ljubitelja istorije mogao bi biti onaj na Medunu, u kome se nalazi kuća Marka Miljanova. Istaknuti crnogorski vojvoda, koji se pored dokazane fizičke borbe za Crnu Goru, u kasnim godinama života pokrenuo i promovisanju primjera čojstva i junaštva, dobio je, pored bronzanog spomenika u gradu i adekvatan muzej u kome se mogu vidjeti brojni dokumenti i eksponati iz vojvodinog svakodnevnog života. Posebno lijepa je kolekcija oružija, tradicionalnog crnogorskog, i ukrasa i prijeke potrebe tog doba. Ovaj znameniti Crnogorac potkraj života naučio je da piše a svojim zemljacima je ostavio u legat besmrtne Primjere čojstva i junaštva, mjera po kojoj se i današnji Crnogorci vode u „branjenju sebe od drugih, i drugih od sebe“. U gornjem gradu pored tragova srednjevjekovne tvrđave nalazi se i crkvica, pokraj koje se nalazio grob ovog crnogorskog književnika i junaka.

Kao ekološka država, sa bio diverzitetom koji je zadivljujući zbog same veličine Crne Gore, država ulaže znatna sredstva u promovisanje i očuvanje životne sredine. 1961. godine u Crnoj Gori je osnovana prva prirodnjačka zbirka, koja je kroz nekoliko godina prerasla u nekoliko hiljada eksponata svih vrsta. Muzejska institucija prirodnjačke profilacije, poznatija kao Prirodnjački muzej, osnovana je 1995. godine, a flora i fauna koju nudi u vidu eksponata raste iz godine u godinu, dobijajući na značaju, posebno u devedesetim godinama XX vijeka kada se Crna Gora deklarisala kao ekološka država, sa namjerom potpunog očuvanja prirode.

Muzejsku ponudu grada upotpunjuju privatne i javne institucije kojima pretežno dominira etnografska ponuda i čiji rad je ništa manje bitan po raznovrsnost i bogatstvo kulturne ponude grada. Među ovima dominira nedavno renovirana Kusleova kuća na obali Ribnice. Na istom mjestu, na suprotnoj obali nalazi se Tursko kupatilo – Banja, koje je donedavno bilo stjecište raznih kulturnih poslenika i kulturno – umjetničkih društava, a odnedavno, u sklopu Kulturno – informativnog centra Budo Tomovic, posluje i knjižara – čitaona – galerija – kafe Karver.

Oslobođenje Podgorice predstavljalo je o otvaranje grada prema novim kulturno – umjetničkim horizontima. Bez profesionalnih kulturno–umjetničkih institucija, amaterska društva postala su nosioci kulturnog razvoja Podgorice. Pozorišna aktivnost biva organizovana od strane tzv. Podgoričkog diletantskog društva „Napredak“. Prvo podgoričko pjevačko društvo pod nazivom „Branko“, osnovano 1892.godine, postojalo je 50 godina, neprekidajući svoj, za društvo izuzetno bitan rad. Muški mješoviti hor, tamburaški orkestar, i mali salonski orkestar činili su društvo koje je bilo sastavljeno pretežno od Podgoričkih trgovaca i zanatlija. U jednom kraćem vremenskom periodu društvo je pokrenulo i nižu mizičku školu. Dramska horska i recitatorska sekcija KUD- a Abrašević, koje je osnovano 1924. godine, često je nailazila na probleme sa vlastima grada. Naime, revolucionarana djelatnost i programska orjentacija koju je predvodio Stanko Dragojević, suočavala se sa zabranjivanjem svake aktivnosti, hapšenjima i na kraju ukidanjem samog društva 1936. godine. Kulturni život Podgorice u ovom periodu određivali su Narodni univerzitet, Radnički dom i Klub studenata. Ruralna područija nereijetko su imala skromne ali bitne knjižnice i čitaonice, koje su vodili učitelji i studenti. Nedostatak prostora adekvatnog za bavljenje kulturno umjetničkim sadržajima umnogome je otežavao razvoj kulture u Podgorici. Gradska biblioteka, koja datira iz perioda prije I svjetskog rata, nije mogla biti obnovljena. Zanimljivo, prva sala bioskopa izgradjena je 1932. godine a do tada su se projekcije izvodile u sali hotela Imperijal, kao i većina drugih kulturno – umjetničkih dešavanja.

Tridesete godine XX vijeka donose i razvoj kniževnog života u Podgorici. Pojava književnih listova, kao i onih koji su uredjivali podgorčki đaci i studenti, dao je novu dimenziju pisanoj riječi u kulturi današnjeg glavnog grada. Prve novine pojavljuju se u Podgorici 1907. godine a nešto kasnije, razvojem političkog djelovanja pojavljuju se i listovi političke profilacije, kao i nekoliko stručnih listova kratkog vijeka.

Zanimljivo, sportski život grada počinje dvadesetih godina prošlog vijeka, i od početka je nosio obilježija klasnih sukoba – građanski i režimski sport klub „Balšić“ i radnički sport klub „Budućnost“ odražavali su podvojenost i klasnu netrpeljivost stanovništva.

Razvoj obrazovnih institucija u Podgorici prešao je dugačak put, od rijetkih i manastirskih svjetovnih škola u okolini grada, do savremenog univerzitetskog centra, sa gotovo svim zastupljenim poljima i oblastima naučnog rada. Podgorička gimnazija, danas gotovo simbol grada, 2007. godine slavi 100 godina svog postojanja, bogatog kako značajnim profesorima, tako i jos poznatijim učenicima, koji su svojim naučnim, i revolucionarnim djelovanjem promijenili granice kulturne ne samo Podgorice, već i Crne Gore. Razvijanje školske infrastrukture na svim nivoima i široka prosvjetno – kulturna djelatnost su u drugoj polovini XX vijeka grad činili obrazovnim i kulturnim centrom republike. 1974. godine osnovan je Univerzitet Crne Gore, sa sjedištem u Podgorici, koji se razvijao u skladu sa rastućim potrebama same države, i danas okuplja 18 fakulteta sa 72 studijska programa.

PODGORICA







Iako oskudni, naučni podaci o prvim civilizacijama na današnjoj teritoriji Podgorice, svjedok su uvijek aktuelnog toposa kada je kutura na ovim prostorima u pitanju. Najstariji ostaci kulture pripadaju mlađem neolitu i nalaze se na lokalitetima Šobajići, Trijebač i Šteci, dok se ostaci iz bronzanog doba mogu pronaći na Medvjeđoj glavi, Rogamskim stranama, i Tuzima. Za ovaj period se vezuju i prva primitivna utvrđenja – gradine – koja mogu biti interesantna svima onima koje interesuje sam začetak civilizacije na ovim područijima. Ekstezivna arheološka iskopavanja, pogotovo na područijima Gostilja, gdje je otkrivena nekropola, potom ona u Tuzima, Momišićima i u Zeti daju dovoljno podataka za praćenje svih kulturnih manifestacija u istoriji i razvoju ilirske zajednice i njihovog asimiliranja sa različitim narodima, na ovom područiju. Pleme Leabeati, o kojima smo već govorili, našli su se pod uticajem helenizma i Rima, a nešto kasnije Kelta, Avara i Slovena. Istraživanjima ilirskih utvrđenih naselja došlo se do vrijednih podataka o tadašnjem načinu života i građevinama; od posebne vrijednosti su fragmentovane keramike iz tog perioda.

U periodu rimske dominacije Duklja zauzima posebno mjesto. Specifična građevina je od manjeg kastela vrlo brzo prerasla u utvrđeni grad, a potom i municipijum, koji je kroz antički period uvijek bio centar od najvećeg kulturnog, političkog i religioznog značaja. Uprkos brojnim razaranjima ona je iznova obnavljana i danas je jedan od najdragocjenijih spoemenika kulture, ne samo na uskom prostoru podgoričke regije, već i kao dio jednog šireg mozaika koji daje sliku rimske civilizacije na ovim prostorima.

Arheološka iskopavanja otkrila su glavnu ulicu i nekoliko monumentalnih objekata, među kojima se ističe prostrani forum sa bazilikom. Na zapadnom dijelu gradskog prostora nalaze se i tri hrama, manjie veličine, koja su posvećena boginji Dijani. Pored njih nalaze se i jedan trijumfalni slavoluk, privatne kuće, i terme sa bazenima i podnim mozaicima. Trobrodna bazilika se nalazi na istočnom dijelu i smatra se da je podignuta u ranom VI vijeku. Interesantno, na temeljima iste, u ranom srednjevjekovnom dobu nikla je mala crkva, u obliku krsta. U gradu se nalaze i ostaci episkopske bazilike iz V vijeka sa posebno lijepim podnim mozaicima. Napornim radom i stručnim intervencijama dio ovih građevina je očuvan i pristupačan posjetiocu.

Umjetnost i kulturno postojanje dobijaju potpuno nov pravac dolaskom slovenskih plemena. Iako oskudni i do danas nedovoljno ispitani, spomenici kulture iz ove dobi, ukazuju na snažan uticaj sa jedne strane Zapadne rimske civilizacije a sa druge strane Istočne vizantijske civilizacije. Nova država, nova shvatanja o umjetnosti i kulturi uz prisustvo različitih uticaja i struja, stvorila su novu sliku o razvoju kulture u ovom područiju.

Srednjevjekovno graditeljstvo i arhitektura najbolje se upoznaju kroz spomenike koji se danas nalaze u samom centru Podgorice – crkvu Svetog Đorđa i Nemanjin grad. Jednobrodna, mala crkva građena u preromanskom stilu, prema svojim arhitektonskim osobinama nastala je vjerovatno u XI vijeku. Tokom burne istorije grada i ovog područija, nekoliko puta je stradala, da bi u XIX vijeku dobila relativno nov izgled, proširivanjem.

Doba Balšića i Crnojevića, dinastija koje su unijele svježu krv u umjetnost i kulturu, jedno je od najznačajnijih u istoriji Crne Gore. Pojava štamparije, prve u Južnih Slovena, bilo je od najvećeg kulturno istorijskog značaja po cijeli region, pa tako i Podgoricu. Tradiciju štamparije, koja je bila kratkog vijeka, nastavio je Božidar Vuković – Podgoričanin. Značaj njegovog djelovanja, osjetio se i u dalekim Rumuniji, Bugarskoj i Rusiji, a umjetnost i kultura XVI vijeka u Podgorici nezamisliva je bez njegovog djela. 1540. godine on je sahranjen na ostrvu Starčevu na Skadarskom jezeru. Njegova djela bila su ponekad jedini kontakti sa umjetnošću i književnošću u nadolazećem periodu turske dominacije.

Islamski uticaj, odrazio se na sve kulturne manifestacije ovog područija. Srednjevjekovna umjetnost, otjelotvorena jedino u arhitekturi i slikarstvu manjih crkava bila je jedini pandan turskom talasu, koji je ostavio malo, karakteristično je, zanačajnih materijalnih, kulturno–istorijskih i arhitektonskih spomenika. Iz petovjekovne dominacije izašli su Vezirov most na Morači, uništen 1944. kada su Njemci napuštali grad, i džamije Glavatovića i Osmanagića. Najveći dio rukopisne literature religioznog je karaktera sa ornamentskim detaljima, na turksom i arapskom jeziku. Najveći dio crkava Turci su porušili, a narod ih je obnavljao tek od XVIII vijeka pa na dalje. Za turske valadavine u Podgorici je postojala škola za muslimansku djecu, a hrišćansko stanovništvo je tek u poslednjoj deceniji XVIII vijeka dobilo dozvolu za otvaranje osnovne škole. Iz ovog period svojim zanačajem i ljepotom ističe se tursko kupatilo – Banja, na obali Ribnice, današnje okupljalište intelektualaca i umjetnika, i ljubitelja knjige.

недеља, 3. мај 2009.

Znamenitosti Cetinja

Tri velike hrišćanske relikvije nalaze se na Cetinju. To su: Ruka Sv. Jovana Krstitelja, čestica Časnog Krsta Gospodnjeg i ikona Presvete Bogorodice Filermose. Prve dvije se čuvaju u Cetinjskom manastiru, a treća u Plavoj kapeli zgrade Vladinog doma.


Crkve i manastiri

  • Cetinjski manastir- sagrađen 1701 godine od strane vladike Danila Petrovića, smješten u neposrednoj blizini Biljarde i Dvora kralja Nikole.
  • Manastir Crnojevića- sa crkvom Presvete Bogorodice, podignut od strane osnivača Cetinja Ivana Crnojevića 1484 godine. Manastir je razoren od strane Turaka 1692, a na mjestu crkve Presvete Bogorodice kralj Nikola I je 1886 sagradio kapelu. Danas se u ovoj kapeli nalaze posmrtni ostaci Kralja Nikole I i kraljice Milene.
  • Vlaška crkva- podignuta u 15 vijeku kao crkva Rođenja Bogorodice. Rušena u 17 i 18 vijeku. Ponovo podignuta 1864 godine, kada je dobila i današnji naziv.

Cetinje je posljednjih pet vijekova kulturno i obrazovno sjedište Crne Gore, pa tako baštini ogromno književno, muzejsko i arhivsko blago, koje se većinom čuva kroz pet republičkih institucija: Narodni muzej Crne Gore, Arhiv Crne Gore, Centralna narodna biblioteka "Đurđe Crnojević", Kraljevsko crnogorsko narodno pozorište "Zetski dom", te Republički zavod za zaštitu spomenika kulture.

Međutim, Cetinje nije samo poznato po svojim građevinama i istorijskim spomenicima, već svojoj vijekovima dugoj štamšparskoj tradiciji, bogatim bibliotekama, kao i po svojim umjetnicima- ovaj grad je za svojeg postojanja izrodio i ugostio značajan broj književnika i slikara, te stoga ne čudi što su se u ovom gradu smjestile tri akademije- Fakultet likovnih umjetnosti, fakultet dramskih umjetnosti, te Muzička akademija.

Muzeji


  • Muzej Cetinjskog manastira- smješten u dijelu manastirskih konaka, sadrži brojne vrijedne eksponate kao što su svi arhijerejski ornati Dinastije Petrović-Njegoš i krst arhimandrita Grigorija Nestora, te bogate zbirke rukopisnih knjiga, inkunabula i ikona.
  • Istorijski muzej- smješten u zgradi Bladinog doma, obuhvata kulturnu društveno-ekonomsku, političku i vojnu prošlost Crne Gore od predslovenskog perioda do danas.
  • Etnografski muzej Crne Gore- smješten u zgradi nekadašnjeg Srpskog poslanstva, sa zbirkama koji posjetiocima mogu dočarati drevne načine ishrane, privređivanja i odijevanja, instrumente i oruđa crnogorskih predaka
  • Njegošev muzej- smješten u Biljardi, posvećen Petru II Petroviću Njegošu. Obuhvata Njegoševu rezidenciju, dio Njegoševe biblioteke, te dio biblioteke Petra I Petrovića Njegoša
  • Njegoševa rodna kuća- nedaleko od Cetinja, u njeguškom zaseoku Erakovići
  • Državni muzej Crne Gore- smješten u dvoru kralja Nikole I, rekonstrukcija rezidencije kralja, sa autentičnim primjercima namještaja, te drugim predmetima korištenim od strane kraljevske porodice.
  • Umjetnički muzej Crne Gore- smješten u zgradi Vladinog doma. Nacionalnu galeriju ovog muzeja čine: Zbirka umjetnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, Zbirka crnogorske likovne umjetnosti, Zbirka ikona, Zbirka kopija fresaka, te Spomen zbirka Milice Šarić-Vukmanović


Cetinje, prestonica crnogorske kulture..








Cetinje je najpoznatiji i najposjeceniji turisticki grad, kada su u pitanju zanimljive crnogorske kulturne i turisticke destinacije. Posjeta Cetinju gotovo da se ubraja u redovne ekskurzije i izlete svih hotelsko – turistickih kuca, turistickih agencija, ali i u raznim katalozima i vodicima, u kojima se reklamira Crna Gora, njene prirodne i druge vrijednosti.

Dakle, Cetinje kao odrednica i turisticka destinacija veoma je rado posjeceno od strane turista, kako domacih tako i stranih. Gosti najvise i najradije obilaze kultureno istorijske spomenike Cetinja: muzeje, manastire, crkve te mauzolej Petra II Petrovica Njegosa na Lovcenu, kao i izletiste Ivanova korita i rodno mjesto Njegosa selo Njeguse.

Ove izlete obicno oragnizuju turisticke agencije sa Primorja i sa gradova na sjeveru Crne Gore. Veoma udobnim autobusima turisti iz svih krajeva svijeta, vozeci se iz primorskih gradova, putuju ka Cetinju, iscekujuci da ugledaju vjecnu kucu Petra II Petrovica Njegosa, na Lovcenu, ili da se iskrcaju na prostranom stajalistu, podno cetinjske bolnice i pocnu sa razgledavanjem kultruno – istorijskih znamenja Cetinja. Po dolasku u Cetinje, turistima se obicno predlaze i obilazak Njegoseve Biljarde, manastira na Cipuru, Vladinog doma, Dvorca Kralja Nikole I Petrovica i drugih spomenika kulture.

Takodje, izlete je moguce brzo i na veoma lak nacin organizovati i ukoliko stignete na Cetinje sopstvenim ili rent – a - car vozilom. Takodje do Cetinja mozete stici i koristeci taksiste, koji sa Primorja svakodnevno organizuju turisticke ture sa svrhom posjete Njegosevom mauzoleju, Ivanovim koritima, Njegusima ili spomenicima u centru grada. Zbog veoma velikog interesovanja, za pomenute izlete, posebno tokom ljetanjeg perioda, najbolje je da rezervacije za iste uradite dan ili dva ranije. Takodje, pojedini hotelijeri ili izdavaoci privatnih vila, u svojoj ponudi turistickoj ili arnazmanima za turiste, imaju vec ugovorene ekskurzije koje su ukljucene u cijenu ljetovanja, tako da i to moze biti dobar nacin za posjetu cetinjskim kulturnim i istorijskim spomenicima.

Takodje, mnogi taksisti u Cetinju rado ce Vas voziti na relaciji Cetinje – Njegosev Mauzolej ili Cetinje – Ivanova korita – Njegusi.

Uz laganu voznju do zeljene destinacije predusretljivi vozaci sa Vama cete podijeliti informacije koje takodje sadrze detalje vezane za istoriju ili kulturu Cetinja, na koju su gradjani toga grada izuzetno ponosni, i koju nesebicno kroz pricu i razgovor dijele sa drugima, a posebno turistima.

Narocito u periodu od maja do oktobra, koji se vezuje za trajanje ljetnje turisticke sezone u Crnoj Gori, veliki broj turista iz svih krajeva Evrope i svijeta posjecuje Cetinje, tako da se u tom periodu na Cetinju mogu cuti mnogi svjetski i evropski jezici, ali i sresti turisti koji ocarani onim sto vide, sa paznjom prate sve infomacije koje imaju priliku da saznaju a posebno kada je u pitanju spomenicko blago Cetinja, kultura i istorija grada.

Ukoliko sami organizujete izlet do Cetinja, kada vec stignete tamo, dovoljno ce biti da se o pomenutim spomenicima kulture raspirate kod gradjana Cetinja koje cete srijetati setajuci ulicama i bulevarima na svakom koraku, ili ukoliko vise volite iscrpne informacije najbolje je da detalje saznate u Turistickoj organizaciji grada Cetinja. Takodje, turisticki znaci i signalizacija u gradu, kao i na prilaznim putevima, vrlo je vidno postavljena, tako da cete se i ukoliko pratite putokaze veoma lako snaci i stici do svih kulturnih institucija na Cetinju.

Uz simbolicnu cijenu ulaznice koja se uplacuje za posjetu pomenutim objektima kulture na Cetinju, turiste za citavo vrijeme obilaska spomenika i spomenickog blaga tog kraja, prati kustos ili vodic, koji na engleskom, njemackom, ruskom, italijanskom ili francuskom jeziku, posjetiocima objasnjava detalje vezane za nastanak gradjevine, njenu funkciju, vrijednosti koje se u njoj cuvaju i sve druge detalje, kojima bi se potkrijepilo istorijsko i kulturno znacenje pomenutih spomenika kulture.

Medjutim, to nijesu jedine ekskurzije koje se organizuju i koje promovisu Cetinje kao grad i njegovu izuztenu istorijsku vrijednost. Ukoliko se potrudite ili budete nesto uporniji, mozete u Turistickoj organizaciji grada ili putem razlicitih internet sajtova saznati i detalje vezane za pjesacke staze, koje su potpuno ozancene, ali kojih je u Cetinju i okolini veoma puno. Takodje, ukoliko Vas zelja za istrazivanjem okoline Cetinja toliko okupira, nejbolje ce biti da ispitate mogucnost posjete atraktivnim pecinama poput: Lipske, Koronine, jame Duboki do ili neke druge koja mozda tek ceka na otkrivanje.

Za one turiste ili posjetioce koje Cetinje toliko ocara da u tom gradu zele da borave citav dan, veoma su interesantne ture ka planini Lovcen i Njegosevom mauzoleju. Jednako lijepo bice Vam ukoliko dan provedete na Ivanovim koritima, ili vozeci se dalje ka interesantnom i istorijski poznatom selu Njegusi. Takodje, veoma zanimljiva je i posjeta cetinjskim muzejima i spomenicima kulture od kojih treba izdvojiti: Kraljevski teatar Zetski dom, Vladin dom, Kraljev dvor, Njegosevu biljardu te Cetinjski manastir.

Izuzetno lijep i prijatan izlet bice i odlazak na Rijeku Crnojevica koja je 16 kilometara udaljena od Cetinja.

Ukoliko ste gost Cetinja i volite uzivati u prirodi onda je zasita taj grad pravo mjesto za Vas- Naime, brojni bulevari, ulice ili parkovi, posebno onaj u blizini hotela „Grand“ idealna su mjesta za setace, sportiste, rekonvalescente ili zagovornike zdravog zivota. U svakom slucaju, rijetki su turisti kojima Cetinje ne pogoduje. Za kakav god odmor u ovome gradu da se opredijelite necete se pokajati. Osim gotovo mitske tisine, predivne prirodne okoline, istorije, kulture, zitelja punih predusretljivosti, na Cetinju svaki turista otkrije i nesto novo sto ovaj grad izdvaja u odnosu na druge destinacije u Crnoj Gori, cineci ga upravo zbog brojnih specificnosti osobenim. Kakve su to specificnosti, posebnosti ili nesto sasvim drugo, najbolje ce biti da otkrijete sami.

ULCINJ






Ulcinj je jedan od najstarijih gradova na jadranskog obali koji oko dvadeset pet vjekova prkosno odolijeva zubu vremenu. Kroz vijekovima natalozene razlicitosti kultura i civilizacija stopljenih u jednu cjelinu, Ulcinj je nalik malom raju na zemlji, vanvremenski isklesan u vjekovima krvavih borbi, prkosa, ponosa i ljubavi svih onih koji su ovo mjesto posjetili bar jednom u zivotu. Najraniji tragovi vode do praistorijskog vremena kad je Ulcinj pripadao Ilirima, narodu indoevropskog porijekla. Grad cije su zidine cesto rusene u ratovima isto su tako brzo i obnavljane od strane svih onih koji su zbog izuzetne ljepote ovog drevnog grada pronalazili svoj mir u njemu, izgradjujuci sebi utvrdjenja i recidencije. Drveni Colchinium ili Olcinium, kako se u vrijeme grcke i rimske imperije, Ulcinj zvao, pominje se u pisanim izvorima kod Plinija Starijeg u djelu „Naturalis historiae“, a u svojim djelima Ulcinj spominje i Tit Livije.

U najranijem periodu za kulturno – istorijski razvitak Ulcinja veze se ime vizantijskog cara Justilijana. On je Ulcinj obnavljao i pravio utvrdjenja, a poslije perioda njegove vladavine nakon godine 1100., isto su cinili i poznati vladari koji su upravljali jednim dijelom tadasnje Crne Gore, i Primorja kao sto su: Nemanjici, Balsici, Mlecani i Turci.

Godine 1183. Ulcinj postaje najpoznatiji pomorski centar na Jadranu, a negdje u isto vrije sagradjena je i cuvena kula Balsica.

Iako, nikada Ulcinj nije bio prijestonica crngorskih gospodara, istorijski dokazi upucuju na zakljucke da je Ulcinj sa okolinom, bio omiljena destinacija vladara Zete, koji su taj grad koristili kao neku vrstu ljetnje rezidencije. Godine 1252. u Ulcinju stoluje sin zetskog kralja Vukana, Djordjije koji je imao titulu „princeps Diocliae“.

Godine 1281. u Ulcinju je svoje utociste pronasla i sestra kraljice Jelene Balsic, Marija, inace Francuskinja, udovica poznatog francuskog vojvode Anselma se Chaursa. Nosila je titulu „domina Ulcini“. Marijin grob do godine 1571., nalazio se pred oltarom Bogorodicne ili Markove crkve u Ulcinju.

Takodje, i kraljica Jelena, istoriji poznatija kao udovica Urosa I Nemanjica, sa sestrom Marijom boravila je cesto u Ulcinju. Potvrda njihove vezanosti za taj grad je i franjevacki samostan koje su sestre zajedno podigle godine 1278.

Jos jedna Jelena, velika vladarka i udovica srpskog cara Dusana, voljela je da boravi u Ulcinju. Jelena je nekoliko godina cak i gospodarila Ulcinjem. Takodje, u tom gradu u kojem je nekada imao presto, sahranjen je i poznati gospodar Djuradj Stratimirovic Balsic (1358 – 1403). U vrijeme vladavine Nemanjica i Balsica Ulcinj je bio poznat i po kovnicama bronzanog i srebrnog novca.

U munjevitom naletu na svojim brzim konjima dospjela je 1242 .godine iz dalekih centralnoazijskih oblasti i jedna mongolska horda do pod same ulcinjske zidine. Kako je taj napad Mongola na Stari ulcinjski grad bio bezuspjesan, mongolska vojska se okomila na susjedni Svac.

Istorijski pa i kulturno, vazna je cinjenica, da su drveni Svac, Mongoli unistili, i pobili sve njegove stanovnike. Grad Svac, inace episkopski grad, imao je 365 crkava, koliko i dana u godini, te ga je u XIII vijeku obnovila kraljica Jelena Balsic. Pisane podatke o tom dogadaju zabiljezili su italijanski spisatelji Djustinijani (1533) i Bici (1610).

Vazna cinjenica za kulturni razvitak Ulcinja, je i da je nakon pomorske bitke kod Lapanta (1571) u Sredozemnom moru, u Ulcinju, kao zarobljenik boravio cuveni spanski pisac Miguel de Servantes Savedra, koji je kasnije napisao i poznati svjetski roman „Don Kihot“. Pretpostavlja se cak, da je poznati Servantes svom glavnom junaku Don Kihotu, za ljubavnicu u istoimenom romanu dodijelio lik Dulcinee, djevojke koja je bila porijeklom iz Ulcinja i koja je nosila ime nalik tadasnjem nazivu Ulcinja - Cita de Dolcinio, a u koju je Servantes bio zaljubljen. Servenates je u Ulcinju proveo skoro 5. godina, a smatra se, da je zajedno sa drugim robovima prodat na mjestu koje se upravo po njima, danas zove Trg robova ili Servantesov trg i nalazi se u Starom gradu. Boravak poznatog spanskog pisaca u Ulcinju, zanimljiv je i zbog cinjenice da su gusari koji su ga kupili, mislili da je Servantes iz plemicke porodice, pa su za njegov otkup trazili mnogo novca, te je njegovoj porodici trebalo punih 5. godina da tu svotu sakupi.

Ulcinj, odnosno njegov Stari grad u proslosti je gostio i cuvenog reformatora Sabataja Cevija (1626 – 1676) koji je boravio u cuvenom zdanju – kuli Balsica. Cevi je poznat u istoriji kao pokretac Talmuda (Svete jevrejske knjige).

Ulcinj je Ceviju, prema pisanim izvorima, bio i poslednje utociste jer je oko 1676. godine poslije preuzimanja islamske vjere, ziveci kao prognanik, Cevi umro u Ulcinju kao Mehmed- efendija. Danas ocuvano sveto turbe Mehmed-efendije, nalazi se u dvoristu porodice Manic, i predstavlja vjecnu kucu jednog od najvecih pobunjenika XVII vijeka. Njegov grob se cuva kao svetinja. Cevi je u knjizevnim djelima nastavio da zivi i nakon smrti. Lik i djelo kontroverznog jevrejskog pisca, kakvim se Cevi smatra, pojavljuje se i u knjizevnim ostvarenjima velikih literarnih velicina, kakvi su bili nobelovac Isak Basevis Singer – (roman „Rob“) ili akademik Erih Kos u romanu „U potrazi za Mesijom“. Ime i znacaj Sabatija Cevija pominje se i u djelu „Davidova zvijezda“, poznatog crnogorskog knjizevnika i akademika Zuvdije Hodzica.

Ulcinj je bio interesantan i zbog zdravstvenog turizma, tako da se jos 1925. gdoine, u tom gradu odvijao naucni skup na kojem je ucestvovao i poznati njemacki profesor, inace direktor Instituta za tropske bolesti dr. Not, koji je odusevljen podnebljem koji Ulcinj okruzuje izjavio: „ da u zivotu nije vidio podneblje bogatije zvijezdama kao sto ih Ulcinj ima, dodajuci da je vrijednost Ulcinja za covjecji organizam veoma velika i raznovrsna“ , sto jos jednom dokazuje da boravak u Ulcinju i njegovoj okolini krijepi i dusu i tijelo.

S obzirom da je Ulcinj veoma poznat i po razvoju zanatstva, ovaj grad je i rodno mjesto Marija Surle, crnogorskog Afrikanca i sina legendarnog ulcinjskog fotografa Riza Surle. Osim po vjestini izrade predivnih fotografija Ulcinja i okoline, Mario je poznat i kao strastan ribolovac i veliki boem. Interesantno je istaci da su, prvi doseljenici iz porodice Surla u Ulcinj stigli jos prije 400 godina kao robovi iz Afrike.

Za kulturni razvoj grada znacajne licnosti su i dr Maksut Hadzibrahimovic, naucni i strucni radnik, zatim turisticki i javni radnik Dzelal Hodzic, te predjsenik Saveza Albanaca dr Gani Karamanaga.

Za kulturni razvoj Ulcinja sa okolinom veze se i ime crnogorskog slikara Mila Pavlovica, koji svoja djela stvarao i stvara u Ulcinju, a ciji su lik i djelo poznati i van granica Crne Gore.

HERCEG NOVI







Herceg Novi su opjevali pjesnici, oslikari likovni umjetnici, u njemu je razvijan turizam, ali mnogi ce vam reci je da je „ u Herceg Novom je lako i jednostavno zivijeti“, pa i da je “jos lakse njemu pripadati“. I zaista Herceg Novom su pripadali mnogi poznati i slavni. Mnoge znamenite licnosti rodjene su, ili su zivjele u ovome gradu. Istorijski najzacajnija licnost je kralj Tvrtko I Kotromanic (1351- 1391), inace utemeljivac Herceg Novog. Naslijedivsi prijesto od strica Stjepana II, Tvrtko je jos jedan od vladara ciji su korijeni direktno vezani za srpsku lozu Nemanjica. Izgradnju Herceg Novog, Kotromanic je poceo 1382., sazidavsi utvrdjenja na mjestima gdje se danas nalazi srediste grada. Opstina Herceg Novi uskoro ce promovisati ideju o podizanju spomenika osnivacu toga grada.

U Herceg Novom su zivjele i poznate vojskovodje i vojvode. Jedan od njih je nasljednik Tvrtka I Kotromanica, Sandalj Hranic (1392 – 1435). Period njegove vladavine, u Herceg Novom je obiljezila uspjesna trgovina solju.

Jos jedan Kotromanicev nasljednik, Stjepan Vukcic Kosaca ( 1435- 1466) istorijski je bitna licnost za Herceg Novi, jer je znatno prosirio teritoriju Herceg Novog tokom XV vijeka.

Stranci koji su se u odredjenjim istorijskim razdobljima zatekli u Herceg Novom, upisali su svoja imena i u kultruno – istorijsku dokumentaciju grada. Takav je npr. bio i portugalski doktor Isaija Koen (1517 – 1599). Doktor, kasnije i pjesnik Isaija Koen, sahranjen je na groblju spanskih Jevreja u Herceg Novom, koje se nekada nalazilo u blizini grada, a koje je prema pisanoj istorijskoj dokumentaciji potonulo u more za vrijeme velikog zemljotresa 1667.

Godine 1664. u Herceg Novom boravi hronicar i pisac cije porijeklo nije ostalo upamceno, Elvija Ibn Dervis Mehmed Zili, ili Elvija Celebija. O boravku u tome gradu Celebija je detaljnije zabiljezio u djelu „Hronika Putovanja“, gdje podrobnije opisuje tadasnji Herceg Novi.

Pored Dubrovnika i Herceg Novi se smatra rodnim mjestom Save Raguzinskog Vladislavica, ruskog diplomate (1670 – 1738). Radio je na razvijanju pismenosti, najprije u hercegnovskim ali i u ostalim primorskim i crnogorskim manastirima. Krajem XVII vijeka u Herceg Novom je zivio i jedan od venecijanskih vojskovodja, tada generalni providur Dalmacije i Albanije Jerolim Korner. On je u Herceg Novi doplovio velicanstvenim jedrenjakom godine 1687., po naredjenju mletackog senata. Njegova misija bila je da zauzme i oslobodi Herceg Novi od turske vlasti. Njegovo ime ostace upamceno i zbog cinjenice da je samo desetak dana po zauzimanju grada izdao dekret o osnivanju zemljisnog katastra, ciji se original i danas cuva u Drzavnom arhivu Crne Gore.

Jos jedna znacajna licnost za Herceg Novi je i vladika Savatije Ljubibratic, koji 1695. godine prenio upraviteljstvo iz manastira Tvrdos (Hercegovina) u Herceg Novi. Vladicanstvo nad manastirom iste godine mu je priznala u mletacka vlast, i dodijelila mu zemlju na lokaciji gdje se danas nalazi mjesto Topla. Njegova vlast okoncala se 1716. godine.

Istorija Herceg Novog pamti i ime Marka Vojnovica (1752 – 1812) osnivaca velike ruske Crnomorske flote. Citav jedan istorijski period porodice Vojnovic karakterisu potomci koji su imali uglavnom vojne, grofovske i akademske titule. Na obalama Persije Marko Vojnovic je osnovao prvu rusku stanicu, a istorija ga pamti i po ucestvovanju u cuvenoj pomorskoj bici protiv Turaka 1788. kod ostrva Fidinisi.

Jedna od znacajnijih licnosti Herceg Novog i Boke Kotorske uopste, je i Sveti Leopold Mandic. Na krstenju dobija ime Bogdan, te se i njegova posvecenost crkvenom i monaskom zivotu odvijala u znaku toga imena. Vec u 16-oj godini Leopold Mandic napusta kucu i u potpunosti se posvecuje Bogu. Leopoldov svestenicki zivot trajao je pune 52. godine. Za sveca je proglasen 1983. godine. Nakon zavrsene bogoslovije i uciteljevanja u nekoliko velikih manastira u Srbiji, u Herceg Novi stize crkveni velikodostojnik Nikolaj Velimirovic (1880 – 1956). Nastanivsi se u mjestu Meljine, on u novskom manastiru Savina dugo godina obavlja crkvenu sluzbu. Objavio je knjigu „Zapis o Boki“. Potom odlazi u Njemacku i zavrsava studije teologije, a na Oksfordu doktorira filozofiju.

Znacajno mjesto u proslosti Boke i Herceg Novog zauzima u ugledna porodica Zlokovic iz mjesta Bijela. Tokom XX vijeka ta porodica je dala znamenita imena, episkopa gornjokarlovackog gospodina Simeona, istoricara Ignjatija Zlokovica, arhitektu Milana Zlokovica, doktora pedagoskih nauka Djordja Zlokovica i publicistu Maksima Zlokovica (1910-1996).

Herceg Novi slovi i za „ grad vjecnog zelenila, sunca i skalinada“. To je svojevremeno zapisao i poznati nobelovac, pisac Ivo Andric. Andric je u Herceg Novom cesto boravio i ovaj grad dozivljavao na veoma neobican i knjizevnicima svojstven nacin. U Herceg Novom i danas se nalazi kuca nobelovca Iva Andrica. U ovome gradu cesto je boravio i trazio inspiraciju za svoja djela i crnogorski vladika i pjesnik Petar II Petrovic Njegos. Tokom XX vijeka u Herceg Novom borave i drugi poznati crnogorski knjizevnici poput Mihaila Lalica, Dusana Kostica... Jedno vrijeme Herceg Novi je bio i sjediste „Lovcen filma“ (1952 – 1955), prvog crnogorskog preduzeća za prikazivanje i proizvodnju filmova koje je, inace formirano na Cetinju marta 1949. godine. Prvi direktor tog preduzeca bio je Novljanin Simo Colovic, koji i danas zivi u Herceg Novom.

Herceg Novi je idealan grad i za slikarske ambicije. Osim pisaca i ljudi iz svijeta filma, to je i grad slikara. Posebno plodonosna i interesantna sredinom XX vijeka bila je Srednja umjetnicka skola u Herceg Novom. Tada su u njoj predavali jugoslovenski poratni slikari, a za tu skolu su na direktan ili indirektan nacin bili vezani i crnogorski slikari, koji su stekli svjetsku reputaciju. Pomenimo samo umjetnike Miodraga (Dada) Djurica, Voja Stanica, Mila Milunovica, Djordjija Bata Pravilovica...

U Heceg Novom su rodjeni, a u njemu povremeno i zive i poznati muzicari: Rambo Amadeus, Vlado Georgijev, Dragoljub Djuricic...

Takodje Herceg Novi je i grad sporta, u tome gradu je vec 1926. formiran prvi vaterpolo klub u ondasnjoj Jugoslaviji - „Jadran“, u kojem su ponikli reperezentativci: Djuro Radan, Milan Muskatirovic, Dejan Dabovic, Zoran Mustur, Stanko Zlokovic i legenda svjetskog vaterpola Bozidar Stanisic - Cikota. U tome klubu je ponikao i jedan od najvecih plivackih trenera na Balkanu Ivan Zuber.


среда, 29. април 2009.

Rimski mozaici

Ostaci mozaika iz rimske Vile urbane u Risnu


Mozaik u rimskoj Vili urbani iz II vijeka, Risan


Risan je najstariji urbani centar u unitrašnjem dijelu Boke Kotorske. Grad je bio prestonica ilirske države u III vijeku prije Hrista, u vrijeme kraljice Teute. Rimljani ga zauzimaju 167. godine nove ere, nakon Dioklecijanovih reformi grad je pripadao provinciji Dalmacija. U Risnu postoji više arheoloških nalaza iz perioda antike. Pronađeni su ostaci kiklopskih zidova, kao i ostaci kuća i ulica na lokalitetu Carine. U samom centru naselja otkriveni su ostaci rimske Vile urbane, sa podnim mozicima. Vila je vjerovatno sgrađena u II vijeku nove ere. Mozaici sadrže geometrijske i biljne motive, kao i izuzetno rijetku predstavu antičkog boga sna Hipnosa.

Rimski mozaik sa prikazom boga Hipnosa iz Vile urbane u Risnu

Jos predivnih slika Kotora i Boke Kotorske..svaki komentar i tekst je suvisan..






BOKA KOTORSKA....

Boka je postala velika kulturna retorta. Štogod je prolazilo kroz nju, poprimalo je od njenoga duha. Nečujnom duhovnom infiltracijom preobražavala je svoje goste u građane kulturnoga svijeta. Uz veličanstvenu kotorsku katedralu iz 12. vijeka, sintezu raznih stilskih težnja, i njen divni ciborij iz druge polovine 14. vijeka, komu u svijetu nema premca, redaju se, osim kotorskih gradskih crkava, još i dvije dobrotske crkve, sv. Mateja i sv. Eustahija, veličanstvena prčanjska crkva, građena po osnovi Bernardina Maccaruzzija (1728—1800) u stilu renesanse i lakog baroka, i zvonici, od kojih zaslužuju posebnu pažnju Zmajevićev zvonik, zvonik sv. Nikole (nacrt je načinio Josip Beati, kao i za započetu nedovršenu župnu crkvu) i Gospe od Škrpjela, sve u Perastu iz 17. vijeka, gdje je došla do izražaja estetska domišljatost u najrazličitijim stilskim motivima i hirovima, i renesansni zvonici kotorske katedrale (17.vijek).

Bokeljski su hramovi ne samo muzeji kulturnog i umjetničkog blaga nego i spomenici bokeljskog duha i mišljenja. U ljepoti unutrašnjeg umjetničkog ukrasa sve nadvisuje divno peraško svetište Gospe od Škrpjela, umjetno podignuto od 15.vijeku pa dalje na hridinama, od čega se razvio istoimeno ostrvo. U kraju sjaja, ljepote i bogatstva podigao je pomorac u svome škrpjelskome svetištu vjekovan spomenik svojoj vjeri i kulturi, a ukrasio ga je u pravu pinakoteku vješt kist velikog slikara Tripa Kokolje Peraštanina (1661—1713) i dotjerao ga, pokraj djela drugih vrsnih majstora mletačke i genoveške škole, u carstvo lakog baroka. Nigdje nije pomorac izveo vjersko-kulturno djelo ovakve vrste. Čak je i pomorčeva žena u kućnom priboru i u vezivu pokazala neobičan smisao za ukus, imajući direktne i posredne veze sa prekomorskim krajevima. I predstavnici duhovne kulture imaju u Boki ista obilježja kao i bokeljski pomorci. I oni teže za svladavanjem visokih rekorda i velikih daljina.





Kotor je sasvim sigurno, najpoznatiji crnogorski grad po pitanju kulture i kulturnih znamenitosti. Jos krajem XIX vijeka, Kotor, odnosno Bokokotorski zaliv ili najjuzniji fjord, kako se taj zaliv u poslednje vrijeme sve cesce zove, zbog svoje nenadmasive ljepote, dobio je epitet nevjeste Jadrana.

Njegovu zadivljujucu ljepotu cine modro more, kamenita obala, obronci najcuvenije crnogorske planine Lovcen, zelenilo koje sa stijenama iznad zidina starog Kotora cini neskakidasnji prirodni kolorit, serpentine ka tvrdjavi San Djovani ili Sveti Ivan, srednjovjekovne palate, stari grad i nezaobilazni, uvijek, vedri duh njegovih gradjana, ma koje nacije ili vjere bili.

Kotor je svakom turisti vjekovima bio izazov, ali ne toliko turisticki, koliko kao grad velike kulturne vrijednosti sa starovjekovnim spomenicima kulture, kakve su u prvom redu njegove crkve i katedrale. Na svakom koraku kroz Stari kotorski grad npr. mozete se nakratko, makar kroz mastu, vratiti u Srednji vijek, barokno doba ili razdoblje kada su svjetskim obalama gusari dijelili pravdu. Ako vam se desi da ste po prvi put u Kotoru, utisak ce, sigurni smo, biti mnogo uvjerljiviji nego dozivljaji iz filmova koje ste gledali, ili knjiga koje ste procitali o tim razdobljima ili ovome gradu.

U njemu su sacuvani tragovi ilirske i rimske kulture, preromanike, romanike, gotike, renesanse, baroka. Stari grad Kotor spada medju mediteranske gradove s najbolje sacuvanom srednovjekovnom urbanom cjelinom od XII do XIV vijeka i uvrsten je u listu svjetske kulturne bastine pod zastitom UNESCO-a.

Stari grad Kotor se nalazi na listi UNESCO svjetske kulturne baštine, od 1979. Srednjevjekovni grad Kotor je smjesten na samom kraju Bokokotorskog zaliva. Danas je Kotor najveca stara urbana cjelina u Crnoj Gori. Najstarija arheoloski evidentirana gradjevina koja potice iz VI n.e., je ranohriscanska bazilika pronadjena ispod crkve Marije Koledjate ili Gospe od zdravlja, u neposrednoj blizini glavnih gradskih vrata starog Kotora. Vec u XI vijeku Kotor dobija zastitnika grada, svetog Tripuna ( Trifuna ) u ciju cast se i podize katedrala koja se danas smatra simbolom Kotora.

Kulturno bogatstvo Kotora je neprocjenjivo. Riznica grada krije najzacajnije kulturne znamenitosti poput: Sat kule (VIII vijek), Katedrale Svetog Tripuna (XII), Crkve Svetog Luke (XII), Knezeve palate (XVII), Crkve Svete Marije (XII), Crkva Gospe od zdravlja (XV), Napoleonovo pozoriste (XIX).

Kotor okruzuju gradski bedemi, odnosno zidovi, oko grada, zidovi iznad grada, zidovi oko brda te tvrdjava Sveti Ivan (San Djovani) na vrhu istoimenog brda.

Ma sa kojih vrata ili ulaza u stari Kotor da se uputite, asimetricni sklop uzanih ulicica i trgova odlikuje se mnostvom srednjevjekovnih spomenika. Ne samo monumentalnih gradjevina kakve su vec pomnute crkve, katedrale ili muzejski spomenici, vec i ornamentikom ne samo na kultruno- istorijskim, vec i na obicnim zdanjima, poput porodicnih kuca u kojima se i dalje odvija zivot. Na velikom broju porodicnih kuca i dalje se veoma lako uocavaju pecati minulih epoha. U vidu ornamenata koji najcesce svjedoce o Rimskoj imperiji na ovim prostorima, mozete vidjeti rimske oznake, u vidu brojki, sentenci, likova lavova, zmajeva, zmija... Svuda naokolo barokni prozori, masivni zidovi i bogato ukrasene i vjesto izrezbareni svodovi.

U Kotoru se nalaze i mnogobrojne palate: palata Drago, s gotskim prozorima iz XV vijeka; palata Bizanti iz XII vijeka; palata Pima, s tipicnim oblicima renesanse i baroka, XVI vijek; palata Grubonja, sa ugradjenim grbom stare kotorske apoteke, osnovane 1326. godine; palata Grgurina iz XVII vijeka, danas zgrada Pomorskog muzeja, kao i Sat kula iz XVI vijeka, pored koje se nalazi srednjevjekovni stub srama.

Istoricari se uglavnom slazu sa cinjenicom da je za Kotor najvazniji period Srednjeg vijeka, a obzirom da je Kotor tada dozivio veliki ekonomski procvat. Snazno razvijena ekonomija ubrzo utice na jos bolji razvoj prosvjete, te izuzetan napredak kulture, umjetnosti, gradjevinarstva. Vec od kraja XIII vijeka u Kotoru radi gramatikalna skola iz koje je iznikla plejada humanistickih pisaca i naucnika. Prvi humanisticki pisci pomiju se na prelazu iz XV u XVI vijek. O njima se konkretko ne zna mnogo, te im ni djela koja su autorizovali najcesce nijesu sacuvana. Nesumnjivo najpoznatiji je pjesnik Bernard Pima, potomak stare i nadaleko poznate kotorske plemicke porodice Pima. Sacuvano je tek nekoliko njegovih stihova na latinskom, pisanih Ciceronovim jezikom. Zatim, kotorski plemic s kraja XV i prvih decenija XVI vijeka Trifun Bizanti, te kotorski patriciji braca Vicko i Dominiko Buca. Kao stampar i izdavac knjiga, medju poznatijima, pominje se kotorski vlastelin Jerolim Zagurovic.

Kada je u pitanju kotorska renesansa knjizevnost valja pomenuti Djordja Bizantija, koji vec 1532. u Veneciji stampa stihove na italijanskom i latinskom. Ipak, najpolodonosniji renesansni poeta je Kotoranin Ludovik Paskvalic( 1500 - 1551). Uz prethodnu dvojicu, XVI vijek u Kotoru obiljezio je i pjesnik Ivan Bona Borilis.

I teoloski pisci obiljezili su Kotor. Jedan od najznacajnijih je Luka Bizanti, koji je 4. decenije upravljao kotorskom crkvom.

Sa posebnim uspjehom u Kotoru je tih vjekova bila razvijena umjetnost obrade metala i kamena, koja je proslavila kotorske majstore sirom tadasnje Evrope. Poznat je i graditelj i kotorski majstor Vita Trifunov, ili Vita Kotoranin - opat jedne omanje crkve. Prema kotorskim spisima izmedju 1326. i 1327. fra Vito je graditelj cuvenog manstira Visoki Decani ( u Srbiji).

U srednjem vijeku u Kotoru su djelovali tzv. grcki slikari, medju kojima Nikola i Manojlo na pocetku XIV. vijeka. U XIII i XIV vijeku Kotor ima svoju apoteku i ljekare, zlatare, kovace oruzja i kovacnicu novca, biblioteku, klasicno obrazovanje, teologe, komunalno uredjenje grada i Statut, notarske knjige... Prije vise od pet vjekova u Kotoru je zivio poznati ducandzija Marin Drusko.Vrijedi pomenuti i poznatog trgovca i kotorskog kapetana Marka Grgurovica.

Ipak, nesumnjivo najveci broj poznatih Kotorana, porodio je Perast, mjesto nadomak Kotora u kojem su poznate palace. Medju poznatijim Perastanima je Andrija Paltasic, stampar i izdavac (1450- 1500), koji je djelovao u Veneciji 1477-1493. Iz poznate perastanske porodice Zmajevici ponikli su pisac i barski arhibiskup Andrija Zmajevic (1624 – 1694 ), Vicko Zmajevic, (1670 - 1745), crkveni politicar i pisac...

Najpoznatiji predstavnik cuvenog kotorskog slikarstva je slikar Tripo Kokolja (1661 - 1713) cija djela krase cuvenu crkvicu na ostrvu Gospa od Skrpjela. Ovaj slikar bogatog opusa, proslavio se na gotovo citavom Mediteranu.

Kraj XVII vijeka, takodje je interesantna epoha u istoriji Kotora, s jedne strane, obiljezile su je sudjelovanje pojedinih Kotorana, posebno Perastana u Morejskom ratu (1684- 1699). Veoma istaknuta licnost toga perioda je Vicko Bujovic, te poznati peraski pomorac Matija Zmajevic, kasnije ruski carski admiral.

Najslavniji kotorski pomorac i kapetan je svakako Ivo Vizin, koji je 1852. krenuvsi na uobicajeno trgovacko putovanje, svojim omanjim jedrenjakom Splendido, po kojem se danas zove i veoma lijepi hotel u Morinju, u blizini Kotora, Vizin je napravio najveci pomorski poduhvat XIX vijeka, krstarivsi od luke do luke, oplovio je svijet. Ivo Vizin bio je samo jedan iz cijelog niza proslavljenih bokeljskih kapetana koji su plovili gotovo svim svjetskim morima.

Mnogo prije Vizina, tacnije 1823. pominje se i navigacioni oficir Stevan Vukotic. Uz Vizinovo i Vukoticevo, istorija Kotora pamti i imena jos nekih poznatih pomoraca i kapetana kao sto su Petar Zambelic i Marko Ivanovic.

U Kotoru je rodjen i sakupljac narodnog blaga te folklorist Vuk Vrcevic, ( 1811- 1882).

U okolini Kotora, odnosno u oblasti pod imenom Grbalj rodjen je i arhiepiskop cetinjski i mitropolit Crne Gore Mitrofan Ban (1841- 1920).

I novija istorija porodila je mnoge poznate Kotorane. Svjetski poznati Kotoranin danas je Tripo Simonuti, violinist i slobodni umjetnik, rodjen 1932.godine. Sa kcerkama Anom i Irenom osnovao je kamerni trio koji je i van granica Crne Gore poznat pod imenom „Trio Simonuti“.

U Kotoru zivi i radi i dr Milos Milosevic, danas aktuelni admiral Bokeljske mornarice. Znacajno je pomenuti i nekada profesora na Pomorskom i fakultetu za turizam Milenka Pasinovica, te violinistu Ratimira Martinovica, koji i danas zive i rade u Kotoru.

субота, 25. април 2009.

BUDVA - MANASTIRI










O burnoj istoriji Budve i njene okoline, danas svjedoce mnogobrojni spomenici kulture. Budva ima veliki broj kulturno-istorijskih spomenika, medju kojima je veliki broj manastira i manjih crkava. Svi ti spomenici zivo dokumentuju prohujala istorijska i drustvena desavanja na prostoru Budvanske rivijere. Medju najpoznatije kulturno istorijske spomenike spadaju :crkva Sv.Ivana, sagradjena u VII vijeku, crkva Santa Maria in Punta iz 840 god., crkva Svete Trojice iz 1804. Sjeverno od Budve nalazi se manastir Stanjevici, u kojem je 1798. izglasan prvi Crnogorski zakonik. Najznacajniji i najvise pominjani manastir, centar pismenosti kod Pastrovica, plemena koje je od davnina imalo autonomnu opstinu od 12 sela, i borilo se protiv svih osvajaca /Turaka, Mlecana, gusara, kasnije Austrijanaca i Italijana/ nalazi se iznad grada-hotela Sveti Stefan. Cine ga tri crkve, u kojima su pojedine freske iz XVII vijeka. Veoma raskosan je i manastir Rezevici izmedju Svetog Stefana i Petrovca, cija arhitektura seze jos u XIII vijek. Nedaleko od Petrovca je manastir Gradiste, spomenik poznog Srednjeg vijeka. Jos je veliki broj crkvica i manastira koji se nalaze diljem Budvanske rivijere, a koji cekaju na sve one turiste kojima je razgledanje kulturno – istorijskih znamenitosti vise od zadovoljstva.

BUDVA...





Budva je pored turizma i grad kulture. Ne samo zbog njene izuzetno vrijedne istorijske proslosti vec i zbog stalnih uticaja i prozimanja razlicitih kultura sa kopna i mora (Heleni, Mlecani, Francuzi, Austrougari...) kulturna dimenzija Budve uvijek se prepiltala kroz drustveni zivot grada. O Budvi iz davnih vremena i danas zivo svjedoce autenticni spomenici: brojne crkve, manastiri, tvrdjave...

Najprivlacniji i najstariji je Stari grad Budva, u kojem je i najveci dio tih spomenika.

Pored istorije i kulture, duh Budve kroz vjekove pronosile su i mnoge znamenite licnosti. Budva je radjala mnoge velikane kicice i pera. Pomenucemo neke: Todor Vukovic, slikar iz Maina XV vijek, Krsto Ivanovic-hronicar Budve XVII vijek.

U XVIII vijeku u Budvi je zivio nadaleko poznati konte Stjepan Zanovic, od rane mladosti sklon izazovima i avanturama, raskalasnom i opustenom zivotu.

Znacajna licnost za Budvu je i slikar bogatog opusa Anastas Bocaric-XVII vijek. Skolovao se u Atini, bavio se skulpturom, kaliografijom i primijenjenom umjetnoscu. On je ujedno bio i prvi ucitelj svome bratu Spiru Bocaricu, koji je skolovanje provodio u Venciji. Napravio je veliki broj portreta i pejzaza.

Ipak, nesumnjivo najpoznatiji Budvanin, knjizevnik i diplomata za koga se zna i van prostora Crne Gore, narodni tribun bio je Budvanin Stefan Mitrov Ljubisa, XIX vijek.

Taj knjizevnik je i za zivota proglasen najboljim pripovjedacem toga vremena. Proslavio se biljezeci i sakupljajuci narodne obicaje, dogadjaje i cuvajuci narodni jezik od zaborava.

Iz novijeg vremena, iz perioda XX vijeka, isticu se takodje priznati i poznati javni i naucni radnici. Kao najznacajnije valja navesti bracu Miroslava i Stevana Luketica. Dr Miroslav Luketic je poznati istoricar, I hronicar. Njegov brat Stevan Luketic bio je skulptor svjetskog glasa.

U Budvi su se rodili i zive i slikari Slobodan Slovinic i Jovan Ivanovic.

KULTURA U BUDVI

KULTURA U BUDVI

Slobodno vrijeme u Budvi se može osmisliti prisustvom nekoj od mnogobrojnih kulturnih manifestacija.
Budva je u ljetnjim mjesecima stjecište najpoznatijih imena iz oblasti kulture i umjetnosti i publike u kojoj su turisti iz raznih krajeva. Multimedijalne, književne, filmske, pozorisne i druge kulturne manifestacije u ljetnjim mjesecima cijelu Budvu pretvaraju u pozornicu bez konvencionalne granice izmedju stvaralaca i publike.
Sem uobičajenih kulturnih dogadjaja: muzičkih, filmskih, književnih i dječijih festivala, pozorišnih predstava, koncerata klasične, zabavne i etno muzike, izložbi slika, skulptura, pjesničkih večeri... neke manifestacije su prilagodjene specifičnim prohtjevima svakog turiste - maskenbali, fešte na plaži, ribarske fešte, fešte na moru...

Dva najpoznatija festivala koja se održavaju svake godine u kontinuitetu su pozorišni "Grad Teatar Budva" i muzički festival "Music festival Budva".


grad teatar Budva

"Grad Teatar Budva" je višegodisnji internacionalni i u svijetu ugledan festival pozorišnog, muzičkog, književnog i likovnog stvaralaštva, organizuje se svakog ljeta na otvorenim scenama u Budvi, od 1. jula do 20. avgusta. Na budvanskim pozornicama su minulih sezona nastale i nastaju brojne pozorišne predstave, dominantne u teatarskom životu Crne Gore i Srbije. Uz gostovanja uglednih pozorišnih ansambala iz susjednih zemalja i svijeta, ova metropola crnogorskog turizma ujedno je tokom ljeta i internacionalna prijestonica najuglednijih stvaralaca. Paralelno s pozorišnim odvijaju se i brojni koncerti istaknutnih domaćih i svjetskih ansambala i najuglednijih reproduktivaca klasične muzike. Nerijetko, muzičari nastupaju i u izuzetno akusticnim ambijentima drevnih sakralnih objekata Budve. Ne izostaju ni brojne likovne manifestacije u budvanskim galerijama. Publici se ovdje predstavljaju slikari i oni afirmisani ali i oni koji tek dolaze iz Cetinjske akademije. Višegodišnju tradiciju ima i u svijetu znameniti Trg pjesnika, takodje u sklopu manifestacije Grad Teatar, koji ljeti okuplja najuglednije pisce iz Srbije i Crne Gore i inostranstva. Najuspješnijim autorima dodjeljuju se nagrade "Trga pjesnika", a tom prilikom se uručuje i prestižna nagrada "Stefan Mitrov Ljubiša" za književno stvaralaštvo.

http://www.gradteatar.cg.yu/


music festival Budva

"Music festival Budva" je domaći zabavno-muzički festival koji se svake godine održava uz drevne budvanske zidine. Festival afirmiše mediteranski zvuk, nudeći svake godine desetine novih hitova, pjesama koje se masovno pjevaju i pamte. Trodnevna zabavno-muzička manifestacija sem afirmisanim i poznatim, daje šansu i mladima u svijetu "lakih nota". Poslednjih godina ova priredba dobija internacionalni karakter sa sve većim brojem gostiju iz susjednih i zemalja šireg mediteranskog okruženja. Festival se odvija po oprobanoj programskoj koncepciji koja, pored takmičarskog dijela u mediteranskoj i pop muzici podrazumijeva i učešće domaćih i inostranih gostiju, kao i prezentaciju modela visoke mode poznatih svjetskih kreatora. Na ovom Festivalu su gostovali: Toto Kotunjo, Al Bano, Spagna, Boney M, Goran Bregović, Zdravko Čolić, Bajaga i drugi.

http://www.musicfestivalbudva.com/


понедељак, 13. април 2009.






Stari grad Bar
Stari Bar je grad sa više od 2500 godina postojanja. Mediteranska klima, obilje voda i blagorodno polje učinili su ovo područje jednim od najstarijih staništa civilizacija istočne obale Jadrana.
Ispod današnjih ostataka Starog grada pronadjeno je mnoštvo fragmenata keramičkog posudja koje okvirno datiraju od 8. do 5.-tog veka p.n.e., kada je ovaj predeo naseljavalo Ilirsko pleme Enhelejci. Kasnija iskopavanja otkrivaju nalaze i iz rimskog i ranovizantijskog vremena (3. do 5-ti vek n.e.).
U pisanim istorijskim izvorima iz IX i X veka Stari grad se prvi put pominje kao Antibareos, a zatim kao Antibaris i u XI veku kao Antibari kod cara Konstantina.

Stefan Vojislav, knez dukljanskih Slovena, 1042. god. u području Bara je porazio Vizantijce. Istovremeno je potukao vojske Raške, Bosne i Huma šireći svoje kneževstvo. Duklja je postala najsnažnija južnoslovenska država, a njen grad Bar postaje značajni kulturni, ekonomski i vrski centar.
U gradskoj katedrali sv. Djordja, 1067. god knez Mihajlo Vojisavljević biva krunisan za kralja. Drevna katedrala je postala hram krunisanja i sahrana vladara dukljanske dinastije Vojisavljevića.
Katolička episkopija 1089. godine dobija status dukljanske arhiepiskopije i crkvenu upravu nad episkopijama susednih gradova i oblastima Srbije, Bosne i Travunije.
Krajem XII veka, prelat barske crkve, opat Grgur, sačinio je «Barski letopis» najobimnije istorijsko-literalno delo o istoriji južnih Slovena.
Bar, kao i okolni primorski gradovi i oblasti, 1183. god ulazi u sastav srednjevekovne države srspke dinastije Nemanjića. Sredinom XIV veka Barom vladaju zetski dinasti Balšići, a u XV veku prelazi iz ruke u ruku Mlečana, Balšića, Despota Stefana Lazarevića, Djurdja B rankovića i Stefana Vukčića. Od 1443. god je u sastavu Mletačke republike. Grad je tada proširen, izgradjen i definitivno utvrdjen sistemom bedema, bastiona i kula. U njemu je tada postojalo tridesetak gotičko-renesansnih palata, šesnaest crkava i manastira, više stotina kuća, oko 4000 žitelja...
Grad Bar je imao statut i kovnicu novca.

Turci osvajaju Bar 1571. god, bez borbe i rušenja. Tokom tri veka Bar živi kao značajna uredjena varoš sa dobrim prihodima od trgovine i poljoprivrede (maslinarstva).

Knjaz Nikola Petrović i Crnogorci oslobadjaju Bar 1878. god. Polusrušeni grad od tada prestaje da živi a život se polako seli na morsku obalu.

Zidine grada Bara su potpuno restaurirane, kao i nekoliko značajnih gradjevina unutar samo grada.
Na ostacima jedne od crkava je sačuvana i ikona Svetog Nikole iz XV veka.

KULTURA I KULTURNO-ISTORIJSKO NASLEDJE U GRADU BARU...





Ambijentalna cijelina Starog grada Bara i njegovo okruženje, upotunjeno kulturno-prirodnim spomenicima - maslinama starim preko 2.000 godina, zatim činjenica da današnji urbani čovjek želi vidjeti i doživjeti svjedočanstva prošlih vremena, još ako su upotunjena rijetkostima, mogli bi biti osobena preporuka barskog kraja na svjetskim turističkim mapama. Za ozbiljanu turističku ponudu treba inventivan timski rad stručnih ljudi koji bi sadržajne potencijale profesionalno i primamljivo „složili“ u dobro prezentovani projekat čija bi rezultat bio stotine hiljada turista.Potencijala očigledno ima, a neki su još u fazi otkrivanja. Crnogorski i italijanski arheolozi su tokom novembra na brdu Majlika, kod Bara pronašli ostatke grčke kulture iz 4. vijeka prije nove ere.
I ne samo to.
Rezultati nedavno okončanih laboratorijskih analiza na Univerzitetu »Ka Foskara« u Veneciji nagovještavaju za Bar i Crnu Goru senzacionalno otkriće: u podnožju planine Rumije nije jedna maslina starija od dva milenijuma, Stara maslina na Mirovici, već masline!

среда, 11. март 2009.

JOS O ISTORIJI KULTURE CRNE GORE...





Kulturni prostor Crne Gore, od praistorije do danas, formiran je uticajem civilizacija Istoka i Zapada. Na ovoj relativno maloj teritoriji zapazaju se uticaji mediteranskih, srednjeevropskih, istocnoevropskih i orijentalnih civilizacija i kultura. Ovakav istorijski proces uticao je na formiranje kulturoloske slike Crne Gore, koju odlikuje, prije svega, multikulturalnost u najsirem smislu rijeci. Danasnja kulturna riznica Crne Gore nudi obilje arheoloskih, pisanih i umjetnickih vrijednosti pomocu kojih iscitavamo kulturnu istoriju ovog prostora. Raznovrsnost u arhitekturi kulturno-istorijskih spomenika, kao i bogatstvo muzejskih, arhivskih i biblioteckih fondova, materijalni su dokaz o specificnom kulturoloskom miljeu Crne Gore.
Tragovi zivota, a time i prvi kulturni sadrzaji, mogu se pratiti od paleolitskih stanista – gdje su nadjeni materijalni ostaci koji svjedoce o tome da se zivot u kontinuitetu odvijao od starijeg kamenog doba, preko mladjeg kamenog doba do mladjeg bronzanog i ranog gvozdenog doba. Za svjetsku arheologiju narocito su zanimljivi lokaliteti Crvena stijena, okapine Bioce u kanjonu rijeke Morace, Malisina pecina i Medena stijena u kanjonu rijeke Cehotine.
Duz primorja i njegovog zaledja romanizacija ilirskog stanovnistva se moze pratiti od I vijeka, o cemu svjedoce ostaci naselja gradjenih na raskrscima puteva i novih komunikacija (Risan, Budva, Akruvium, Ulcinj, Duklja i Municipium S…).
Preromanicki, romanicki, goticki i barokni uticaji, vidljivi su u arhitekturi, kamenoj plastici i slikarstvu Crnogorskog primorja. Najveca koncentracija umjetnickih vrijednosti na pomenutom prostoru, evidentna je u Bokokotorskom zalivu. Reprezent ovih sadrzaja na prostoru Crne Gore je grad Kotor, koji je kao takav uvrsten u kulturnu bastinu UNESCO-a. U samom gradu monumentalnoscu i ljepotom istice se katedrala Svetog Tripuna, a sakralni spomenici u cijelom Bokokotorskom zalivu predstavljaju vrhunac umjetnickog stvaralastva, sto posebno dokazuju manastir Savina i Gospa od Skrpjela.
U zaledju primorja po kulturno-istorijskom znacaju istice se prostor Skadarskog jezera sa specificnim manastirskim kompleksima na njegovim goricama (ostrvcima): Beska, Moracnik, Starcevo, Kom, Vranjina, i utvrdjenjima Zabljak i Lesendro.
Vizantijski uticaji u arhitekturi i zivopisu manastira vide se u unutrasnjosti Crne Gore: Manastir Moraca, prepoznatljiv po cuvenom ciklusu o Svetom Iliji – jednom od najboljih djela monumentalnog slikarstva u 13. vijeku na Balkanu, Manastir Sveta Trojica u Pljevljima, Manastir DJurdjevi Stupovi kod Berana i Manastir Piva u kojem se istice ikonostas izuzetne umjetnicke vrijednosti. Manastir Ostrog, ambijentalno specifican, predstavlja jednu od kulturnih duhovno-istorijskih tacaka crnogorskog prostora.
Padom velikog dijela Crne Gore pod tursku vlast domaca tradicija dolazi u dodir sa islamskom kulturom. Ovi uticaji ostavljaju jasne tragove u sakralnoj arhitekturi (dzamija Husein-pase Boljanica u Pljevljima), kao i stambenoj arhitekturi (Kula Redzepagica u Plavu).
XII vijek je pocetak bogate pisane tradicije na ovim prostorima. U drugoj polovini ovog vijeka nastaju pisani spomenici izuzetne istorijske i literarne vrijednosti. Medju njima od posebnog znacaja su: Ljetopis popa Dukljanina i Miroslavljevo jevandjelje koje se posebno izdvaja po svojoj iluminaciji i neobicnoj ortografiji. Dva vijeka kasnije nastace jos jedno jevandjelje koje se istice svojom ljepotom i istorijskim znacajem – Divosevo jevandjelje.
Goricki zbornik je jos jedan bitan spis u razvoju nase cjelokupne knjizevne tradicije. Nastao je 1441/42. godine i predstavlja prepisku (poslanice) izmedju Jelene Balsic i njenog duhovnika Nikona Jerusalimca, inace i sastavljaca Gorickog zbornika.
Kontinuiran knjizevni rad, koji se moze pratiti od XII vijeka, u pocetku je obiljezen uglavnom prepisivackim, zatim samostalnim stvaralastvom, da bi na kraju XV vijeka na teritoriji Crne Gore bila osvojena i jedna moderna kulturna tekovina – stamparija. Za ovo civilizacijsko dostignuce zasluzni su tadasnji gospodar Crne Gore – feudalac i mecena DJurdje Crnojevic i veliki stamparski majstor jeromonah Makarije. Crnojevica stamparija je prva u Crnoj Gori, prva kod juznih Slovena i prva na Balkanu (druga po redu u slovenstvu), 1493. godine, trideset osam godina poslije stampanja legendarne Biblije Johana Gutenberga, u Obodskoj stampariji stampan je Oktoih prvoglasnik – prva juznoslovenska cirilska inkunabula.
Izuzetna stamparska tradicija na prostoru Crne Gore nastavlja sa radom Bozidara Vukovica – Podgoricanina, koji je zbog svojih zasluga u stamparstvu (kojim se bavio od 1519. godine pa do svoje smrti 1539. godine) dobio visoko drustveno priznanje, titulu – vojvode sttamparstva. Djelo ovog stamparskog pregaoca, koje je doprinijelo razvoju stamparstva i u Rumuniji, Rusiji, Srbiji i Bugarskoj, nastavlja Vicenco Vukovic, sin Bozidarov, unoseci neke novine u ocevu tipografiju. Rad oca i sina Vukovica vezan je za Veneciju, cime se nastavlja tradicija stampara sa nasih prostora koji rade u ovom kulturnom sredistu. Treba, ipak, naglasiti da je rodonacelnik naseg stamparstva u Veneciji Kotoranin Andrija Paltasic.
Rad Vukovica potvrdjuje plodotvoran uticaj Venecije na crnogorsku kulturu prelaska iz XVI u XVII vijek. U XVII vijeku na prostoru Boke stvara se po mnogo cemu izuzetan kulturni, prije svega knjizevni zivot. Najznacajnije ime u tom krugu sigurno je ime baroknog pjesnika Andrije Zmajevica. Ovaj doktor teologije vjerovatno je najznacajnija figura u kulturi Crnogoraca XVII vijeka. Posto ga je papa Kliment X imenovao za nadbiskupa barskog i primasa Kraljevstva Srbije, Zmajevic je mudroscu, diplomatskim taktom uspio da odrzi dobre odnose kako sa pravoslavcima (od kojih je vukao porijeklo), tako sa katolicima i Turcima i da postane istorijski primjer vjerske i nacionalne i kulturne tolerancije.
Pisani spomenici ovakve vrijednosti kao da su predodredili Crnu Goru za visoke knjizevne domete, koji ce svoj vrhunac dostici u stvaralastvu Petra I i Petra II Petrovica Njegosa, a cijelu dinastiju Petrovica predodrediti za "vojskovodje i perovodje".
Ovim, u Crnoj Gori pisana rijec dobija na posebnom znacaju. Ona postaje nosilac knjizevnih, ali moralnih nacela. Vojvoda Marko Miljanov svojim ce dijelom ostaviti poseban pecat u toj eticko – knjizevnoj literaturi. Istovremeno, Stefan Mitrov Ljubisa stvarace danas sve znacajnije knjizevno djelo na temeljima narodnog govora.
U tom pogledu prestoni grad Cetinje postaje kulturno i politicko srediste Crne Gore. Arhitektonski i kulturoloski sve znacajniji, ovaj grad, kao rijetko koji u ovom dijelu Evrope, dobija onaj izgled koji ga danas opravdano definise kao grad – muzej. Medju brojnim zdanjima, muzejima i bibliotekama po kulturno istorijskom znacaju izdvajaju se: Cetinjski manastir – vjekovno crnogorsko kulturno srediste, gdje se danas u okviru Manastirskog muzeja nalazi bogata riznica kulturnog blaga Crne Gore, Biljarda – zgrada koju je Njegos 1838. godine sagradio za svoju rezidenciju.
Krajem XIX vijeka, u periodu potpune konsolidacije crnogorske drzave, Cetinje dobija brojne reprezentativne zgrade: Dvorac kralja Nikole (1867), rusko, francusko, italijansko, srpsko, englesko, austro-ugarsko i tursko diplomatsko poslanstvo, Prestolonasljednikov dvorac (Plavi dvorac), pozoriste Zetski dom, Vladin dom itd. Sve ovo je uticalo da Crna Gora u XX vijek udje sa utemeljenim kulturnim vrijednostima koje su mogle podnijeti dalji kulturni razvoj.
Pomaci ka modernijim knjizevnim desavanjima odigrace se u djelima nekih pjesnika dvadesetog vijeka cije su se poetike zasnovale na avangardnijim knjizevnim procesima koji su se odigravali na prostoru medjuratne Jugoslavije. Medju njima posebno treba istaci Rista Ratkovica i Radovana Zogovica. U prozi se istice figura Mihaila Lalica koji svojim realistickim romanima oslikava burne istorijske lomove u II svjetskom ratu na prostoru Crne Gore.
Ipak, pravovremena reagovanja na moderne svjetske umjetnicke pravce u Crnoj Gori donose slikari. Odlascima u svjetske umjetnicke metropole, gdje se upoznaju sa modernistickim smjenama u svjetskom slikarstvu, i, ocigledno, apstrahujuci kolorit i likovne potencijale ambijenta Crne Gore, ovi slikari stvorice umjetnicka djela svjetskog znacaja. Slike Petra Lubarde, Mila Milunovica, Dada Djurica, Branka Filipovica – Fila, Voja Stanica, Urosa Toskovica izlagane su u poznatim svjetskim galerijama i nalaze se u fondovima mnogih znacajnih muzeja.
Pozornisni zivot je zapocet izgradnjom Zetskog doma na Cetinju 1888. godine, u kojem su bili smjesteni, pored pozorista, i biblioteka, muzej i arhivska gradja. Time su stvoreni preduslovi za institucionalni razvoj kulture.
Interesantan je podatak da je 50-tih godina ovog vijeka na teritoriji Crne Gore radilo pet profesionalnih pozorista, i to: na
Cetinju, Podgorici, Niksicu, Kotoru i Pljevljima. Crna Gora je u to vrijeme po broju teatara, u odnosu na broj stanovnika, zauzimala prvo mjesto u Evropi.
Poslije II svjetskog rata, formiranjem filmskih kuca u pravom smislu, otpocinje intenzivniji razvoj filmske umjetnosti u Crnoj Gori, koja je po mnogo cemu izuzetan prostor za filmske stvaraoce, odnosno "otvoreni studio" za snimanje filmova.
U ovako inspirativnom ambijentu, danas se odvija veliki broj kulturnih manifestacija ciji se programi izvode u svojevrsnoj interakciji sa pomenutim prostorom. Na ovom planu crnogorska kultura ima velike mogucnosti za afirmaciju u madjunarodnim okvirima.