среда, 13. мај 2009.

kulturna desavanja...

Informacije o kulturnim desavanjima u Crnoj Gori mozete naci na http://www.startmontenegro.com

недеља, 10. мај 2009.

Nemanjića grad


U samom centru grada na ušću Ribnice u Moraču nalaze se ostaci zidina i kula srednjevjekovnog utvrđenja Ribnice. Prema tradiciji ovdje je rođen rodonačelnik srpske dinastije Nemanjića. Riječ je o jako utvrđenom naselju koje je samo djelimično odoljelo zubu vremena, i danas, posle manjih arhitektonskih intervencija, predstavlja jedan spomenik kulture i mini izletište za podgoriče šetače i ribolovce. Životopisne pećine u samom kompleksu doprinose osjećaju da se istorija za momenat zaustavila, a zauvijek ostala dio Nemanjinog grada.

DUKLJA





Na ušću Zete u Moraču, na svega 3 kilometra od Podgorice intersenatne su iskopine i razvaline starog grada Duklje, Doclea, Dioclea. Razorena od strane Gota u poznom V vijeku, i pogođena zemoljotresom tridesetak godina kasnije, Duklja, za razliku od Meduna nije prerasla u srednjevjekovnu, a samim tim i savremenu naseobinu. Kao veliko naselje ilirskog plemena Dokleata, pod Rimljanima je izrasla u najnapredniji grad današnje Crne Gore. Ova oblast po njemu je nazvana Dioklitije. Crna Gora je sve do XI vijeka bila manje više poznata pod ovim nazivom, kada ga smjenjuje ime Zeta, koje preovaldava srednjim vijekom. Tradicija, koliko i nepouzdan toliko i jedini izvor kaže da je grad osnovao sam rimski imperator Dioklecijan, i da je po njemu i naseobina dobila ime. Masivni zidovi u obliku paralelograma, ostaci i tragovi mosta na Morači, razvaline palate, brojni sarkofazi sa bogato ukrašenim bareljefima, nadgrobne ploče sa latinskim inskripcijama svjedoci su veličine i značaja Duklje u periodu o kome govorimo. Čuveni engleski arheolog Artur Džon Evans 7 godina svoga rada je posvetio pručavanju Duklje, i njegovi nalazi predstavljaju dragocjen doprinos svijetu crnogorske arheologije. Skulpture i fragmenti umjetničkih predmeta i ukrasa zanatske proizvodnje svjedoče o bogatoj kulturi ovog drevnog rimskog centra. 40.000 stanovnika u I vijeku naše ere i danas je velika cifra za tri četvrtine crnogorskih gradova.

Spomenici kulture – stari gradovi









Medun

Na 12 kilometara sjeveroistočno od Podgorice nalazi se, nekada utvrđeni grad ilirskog plemena Labeata – Medeon ili Meteon. Podignut u III ili IV vijeku naše ere Medun, kako se danas naziva, izrastao je u važno uporište i predstražu združenih ilirskih plemena u borbi protiv nadolazećeg rimskog osvajača. Najveću snagu i značaj imao je za vrijeme poslednjeg ilirskog kralja – Gencija, tokom srednjeg vijeka, i u vladavine Turaka, Medun je opstajao kao bitan grad. Samu naseobinu čini donji grad u kome se osjeća izuzetno prisustvo tzv. ilirskog kiklopskog zdanja, kojim dominiraju kameni blokovi, često duži i od 2 metra. Gornji grad, vezuje se više za vladavinu despota Đurđa Brankovića, sredinom XV vijeka, nakon čega su ga Turci zauzeli, 1467. godine, time nanoseći završni udarac ostacima despotovine u Zeti. Stevan Crnojević je pokušavao da ga vrati u ruke Crnogoraca ali snažna otomanska vojska i sama arhitektura grada, učinili su Medun nesovojivom tvrđavom. Ovdje je rođen, 1833. već gore pomenuti Marko Miljanov Popović, jedan od najumnijih crnogorskih vođa. 1971. godine tu je otvoren i muzej Marka Miljanova, koji je kroz svoja književna djela dao sliku borbe i života svoga plemena u Crnoj Gori i Albaniji.


SAKRALNI OBJEKTI

U crkvi su sačuvane freske koje datiraju iz XVI vijeka ali je usled burne prošlosti grada, samih rukopisa i ikona sačuvano vrlo malo, iako se pouzdano zna da je crkva bila bogata riznica. Po formi veoma specifična, crkva svetog Đorđa postaje jedan od najdugovječnijih svjedoka istorije grada. Pored nje u okolini Podgorice nalazi se još nekoliko starijih sakralnih objekata, poput crkve u Srpskoj, manjem zetskom selu, koja je prilikom svog osvećenja bila svjedok i zarobljavanja rodonačelnika dinastije Petrović – Danila Šćepćevića Petrovića. 1709. godine odlučni vladika Danilo, koji je pokrenuo istragu poturica, na prevaru je uhvaćen u ovoj crkvi, a ovaj događaj u Gorskom vijencu opisao je Petar II Petrović Njegoš („Spuštavah se ja niz vaše uže, umalo se uže ne pretrže“). Srednjevjekovna hrišćanska umjetnost, pod pritiskom Otomanske imperije i islamizacije očuvala se i ponajbolje u arhitekturi i slikarstvu ovakvih malih crkava. Pojedini manastiri i crkveni objekti izuzetno su živopisani, a među njima u okolini Podgorice nalaze se Manastir Ćelija Piperska, potom nešto sjevernije Manastir Duga, i Manastir Ždrebaonik. Na Veljoj gori nalazi se i zadužbina rovačkog vovjode Vuksana Bulatovića. Rušene crkve narod je obnavljao i time ostavljao u nasljeđe jedan neprekinut niz duhovnih ostvarenja. Nedaleko od grada nalazi se i manastir Dajbabe koji je u osnovi u obliku krsta i predstavlja zanimljiv sakralni objekat za posjetiti. Nalazi se ispod Dajbabske gore koja se dominantno podiže iznad zetske ravnice. Za posjetioca iz bilo kojeg dijela svijeta ovaj manastir će predstvaljati neponovljivo duhovno iskustvo, obzirom da je djelo prirode i čovjeka (crkva manastira se nalazi u pećini), ovdje u suživotu u slavljenju Boga. Obzirom na svoj jako povoljan geografski položaj i gotovo svakodnevni razvoj putne i saobraćajne infrastrukture posjeta nekim od crkava i manastira na obalama i ostrvima skadarskog jezera bila bi više nego poželjna. Tako, na ostrvu Starčevo, na skadarskom jezeru, živopisna crkva svete Bogorodice, pored grobnice Božidara Vukovića – Podgoričanina, jedan mali otok čini izuzetnim za vidjeti i posjetiti; još kada se doda da se do većine ovakvih ostrvaca i manastira dolazi vožnjom čamcem, po jednom od najljepših evropskih jezera, i sama pomisao na posjetu još je ljepša.

Na svega sat vremena vožnje kolima prema sjeveru Crne Gore, vrijedan posjete svakako je i Manastir Morača, zadužbina iz doba nemanjićke države. Natpis koji je očuvan do danas, pokazuje da je manastir podignut 1252. godine. Crkva u raškom stilu, posvećena Bogorodici, građena je u najstarijem arhitektonskom stilu srpskih država. Tokom XVI i XVII vijeka u njemu je boravila grupa najistaknutijih starih majstora, zoografa i prepisivača starih crkvenih rukopisa. Uticaj njihovog stvaralaštva osjećao se u svim krajevima Crne Gore pa se ovaj manastir i danas smatra klicom crnogorske kulture. Freske poput Gavran hrani proroka Iliju, jedna je od mnogobrojnih iz tri perioda u kojima su freske nastajale. Najljepše pripadaju periodu ranog postojanja manastira, XIII vijeku, a među poznim ističe se rad Đorđa Mitorfanovića, najvećeg majstora XVII vijeka na ovim prostorima.

Početkom devedesetih godina XX vijeka započeta je izgradnja Hrama Hristovog vaskrsenja na desnoj obali Morače, pokraj male crkve koja već decenijama služi vjernicima pravoslavne vjeroispovjesti Podgorice. Ovaj velelepni vjerski objekat vremenom postaje jedan od najvećih hramova pravoslavne duhovnosti u svjietu. Vrijedna pomena je i crkvica kod dvorca kralja Nikole, podignuta u XIX vijeku.

Na svega kilometar od centra grada u Podgorici se nalazi savremeno zdanje katoličke crkve, koja je centar okupljanja građana rimo – katoličke vjeroispovijesti, koji pretežno naseljavaju oblast Malesije. Posjeta Tuzima, varošici u srcu Malesije, i razgovor sa lokalnim stanovništvom bilo bi idealna prilika da se sazna nešto više o duhu katoličanstva na ovom prostoru, kao i da se posjete neki izuzetno lijepi sakralni objekti, poput crkve u samom centru Tuzi.

Vidan islamski uticaj na istoriju grada, posebno u dijelu Stare varoši, ostavio je i do danas spomenike vjerske prirode koji kompletiraju sliku multinacionalne Podgorice. Dvije dzamije ističu se karakterističnim stilom gradnje i svojom važnošću za islamsku vjersku zajednicu. Glavatovića dzamija, građena u XVI vijeku pretrpjela je ogromno uništenje tokom II svjetskog rata, dok je dzamija Osmanagića pretprjela teška oštećenja. Danas, obnovljene i svrtsane u red spomenika kulture obje, sa svojom specifičnom pojavom i neizostavnim mauzolejom tzv. turbeom čine i da se neislamsko stanovništvo Podgorice, kao i posjetioci grada upoznaju sa ovom orijentalnom kulturom.

Književnost i umetnost u Podgorici

Podgorica je sjedište Udruženja književnika Crne Gore, likovnih umjetnika, dramskih stvaralaca, muzičara, novinara i svih onih koji se svojim akcijama uključuju u crnogorski kulturni život. Osnivanje kulturno – umjetničkih društava i Umjetničkog paviljona bilo je osnova za razvoj kulture na širokom planu. Osnivanjem moderne galerije Podgorica je postala likovni centar Crne Gore. Crnogorsko Narodno Pozorište osnovano 1953 godine njeguje crnogorsku dramu i utiče na razvijanje kulture, kako u zemlji tako i na razvijanje međunarodne kulturne saradnje i promovisanje Crne Gore u međunarodnim okvirima.

Kulturno-informativni centar Budo Tomović, osnovan 1956. godine, nastavio je rad tzv. Doma omladine koji je uspješan nastavljač tradicije Omladinskog centra. Folklorni ansambli kao i dramske trupe čine osnovu kulturnog djelovanja ove institucije.

Narodno pozorište osnovano 1953. godine u tadašnjem Titogradu, nosilac je teatarske produkcije u Crnoj Gori. Njegovanje crnogorske dramske literature i međunarodna kulturna saradnja danas su odrednica Crnogorskog narodnog pozorišta koje se nalazi u centru grada u zgradi vanredne ljepote, koja je podignuta posle razornog požara koji je odnio staru zgradu. U gradu takođe djeluje i Gradsko pozorište, a jedan od najvažnijih kutlurnih događaja u sferi teatra jeste i festival Internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) koji okuplja teatarske trupe iz čitavog svijeta.

Podgorica je i grad galerija. Pored pomenutog Umjetničkog paviljona, one koje se ističu na ovom polju su i ona na Kruševcu – Dvorac Petrovića, uz koji se nalazi i Perjanički dom. Danas se u ovim galerijama neprekidno održavaju kulturne manifestacije svih vrsta, od muzičkih večeri kamernog orkestra, preko promocije knjiga, sve do samostalnih i kolektivnih izložbi slikara ne samo sa lokalnim već i regionalnim značajem. Galerije Most i Centar nerijetko svoja vrata otvaraju i skulptorima i izložbama, obično novinske fotografije, čime obogaćuju ponudu grada u kulturnom smislu. Centar savremene umjetnosti Crne Gore sa pretenzijom da bude vodeća ustanova u organizovanju, najčešće vizuelnih priredbi, organizuje i Crnogorsko trijenale mladih tradicionalnu manifestaciju sa ciljem da promoviše umjetnike koji imaju manje od 30 godina, poput Irene Lagator, Nikole Simanića i drugih. Niz manjih privatnih galerija dopunjava ponudu slika na ovom bogatom i uglednom tržištu.

Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) osnovana 1973. godine sa odeljenjima prirodnih i društvenih nauka, i umjetnosti, je institucija u okviru koje djeluju najeminentniji naučni radnici i umjetnički stvaraoci sa univerziteta, naučnih instituta i umjetničkih udruženja. Bogata biblioteka akademije i redovna razmjena publikacija sa gostovo 200 drugih naučnih biblioteka u zemlji i inostranstvu, pravo je bogatstvo, a sama akademija predstavlja nezaobilaznu instituciju u velikim državnim intelektualnim poduhvatima, kao što je na primjer bilo obilježavanje 500 godina od štampanje Oktoiha.

Recentna aktivnost institucije Muzeji i galerije grada doprinosi muzejskoj ponudi Podorice kao neizostavnom segmentu kulturno-turističke ponude grada. Pored Muzeja grada u centru Podgorice jedan od najinteresantnijih, po posjetioca i ljubitelja istorije mogao bi biti onaj na Medunu, u kome se nalazi kuća Marka Miljanova. Istaknuti crnogorski vojvoda, koji se pored dokazane fizičke borbe za Crnu Goru, u kasnim godinama života pokrenuo i promovisanju primjera čojstva i junaštva, dobio je, pored bronzanog spomenika u gradu i adekvatan muzej u kome se mogu vidjeti brojni dokumenti i eksponati iz vojvodinog svakodnevnog života. Posebno lijepa je kolekcija oružija, tradicionalnog crnogorskog, i ukrasa i prijeke potrebe tog doba. Ovaj znameniti Crnogorac potkraj života naučio je da piše a svojim zemljacima je ostavio u legat besmrtne Primjere čojstva i junaštva, mjera po kojoj se i današnji Crnogorci vode u „branjenju sebe od drugih, i drugih od sebe“. U gornjem gradu pored tragova srednjevjekovne tvrđave nalazi se i crkvica, pokraj koje se nalazio grob ovog crnogorskog književnika i junaka.

Kao ekološka država, sa bio diverzitetom koji je zadivljujući zbog same veličine Crne Gore, država ulaže znatna sredstva u promovisanje i očuvanje životne sredine. 1961. godine u Crnoj Gori je osnovana prva prirodnjačka zbirka, koja je kroz nekoliko godina prerasla u nekoliko hiljada eksponata svih vrsta. Muzejska institucija prirodnjačke profilacije, poznatija kao Prirodnjački muzej, osnovana je 1995. godine, a flora i fauna koju nudi u vidu eksponata raste iz godine u godinu, dobijajući na značaju, posebno u devedesetim godinama XX vijeka kada se Crna Gora deklarisala kao ekološka država, sa namjerom potpunog očuvanja prirode.

Muzejsku ponudu grada upotpunjuju privatne i javne institucije kojima pretežno dominira etnografska ponuda i čiji rad je ništa manje bitan po raznovrsnost i bogatstvo kulturne ponude grada. Među ovima dominira nedavno renovirana Kusleova kuća na obali Ribnice. Na istom mjestu, na suprotnoj obali nalazi se Tursko kupatilo – Banja, koje je donedavno bilo stjecište raznih kulturnih poslenika i kulturno – umjetničkih društava, a odnedavno, u sklopu Kulturno – informativnog centra Budo Tomovic, posluje i knjižara – čitaona – galerija – kafe Karver.

Oslobođenje Podgorice predstavljalo je o otvaranje grada prema novim kulturno – umjetničkim horizontima. Bez profesionalnih kulturno–umjetničkih institucija, amaterska društva postala su nosioci kulturnog razvoja Podgorice. Pozorišna aktivnost biva organizovana od strane tzv. Podgoričkog diletantskog društva „Napredak“. Prvo podgoričko pjevačko društvo pod nazivom „Branko“, osnovano 1892.godine, postojalo je 50 godina, neprekidajući svoj, za društvo izuzetno bitan rad. Muški mješoviti hor, tamburaški orkestar, i mali salonski orkestar činili su društvo koje je bilo sastavljeno pretežno od Podgoričkih trgovaca i zanatlija. U jednom kraćem vremenskom periodu društvo je pokrenulo i nižu mizičku školu. Dramska horska i recitatorska sekcija KUD- a Abrašević, koje je osnovano 1924. godine, često je nailazila na probleme sa vlastima grada. Naime, revolucionarana djelatnost i programska orjentacija koju je predvodio Stanko Dragojević, suočavala se sa zabranjivanjem svake aktivnosti, hapšenjima i na kraju ukidanjem samog društva 1936. godine. Kulturni život Podgorice u ovom periodu određivali su Narodni univerzitet, Radnički dom i Klub studenata. Ruralna područija nereijetko su imala skromne ali bitne knjižnice i čitaonice, koje su vodili učitelji i studenti. Nedostatak prostora adekvatnog za bavljenje kulturno umjetničkim sadržajima umnogome je otežavao razvoj kulture u Podgorici. Gradska biblioteka, koja datira iz perioda prije I svjetskog rata, nije mogla biti obnovljena. Zanimljivo, prva sala bioskopa izgradjena je 1932. godine a do tada su se projekcije izvodile u sali hotela Imperijal, kao i većina drugih kulturno – umjetničkih dešavanja.

Tridesete godine XX vijeka donose i razvoj kniževnog života u Podgorici. Pojava književnih listova, kao i onih koji su uredjivali podgorčki đaci i studenti, dao je novu dimenziju pisanoj riječi u kulturi današnjeg glavnog grada. Prve novine pojavljuju se u Podgorici 1907. godine a nešto kasnije, razvojem političkog djelovanja pojavljuju se i listovi političke profilacije, kao i nekoliko stručnih listova kratkog vijeka.

Zanimljivo, sportski život grada počinje dvadesetih godina prošlog vijeka, i od početka je nosio obilježija klasnih sukoba – građanski i režimski sport klub „Balšić“ i radnički sport klub „Budućnost“ odražavali su podvojenost i klasnu netrpeljivost stanovništva.

Razvoj obrazovnih institucija u Podgorici prešao je dugačak put, od rijetkih i manastirskih svjetovnih škola u okolini grada, do savremenog univerzitetskog centra, sa gotovo svim zastupljenim poljima i oblastima naučnog rada. Podgorička gimnazija, danas gotovo simbol grada, 2007. godine slavi 100 godina svog postojanja, bogatog kako značajnim profesorima, tako i jos poznatijim učenicima, koji su svojim naučnim, i revolucionarnim djelovanjem promijenili granice kulturne ne samo Podgorice, već i Crne Gore. Razvijanje školske infrastrukture na svim nivoima i široka prosvjetno – kulturna djelatnost su u drugoj polovini XX vijeka grad činili obrazovnim i kulturnim centrom republike. 1974. godine osnovan je Univerzitet Crne Gore, sa sjedištem u Podgorici, koji se razvijao u skladu sa rastućim potrebama same države, i danas okuplja 18 fakulteta sa 72 studijska programa.

PODGORICA







Iako oskudni, naučni podaci o prvim civilizacijama na današnjoj teritoriji Podgorice, svjedok su uvijek aktuelnog toposa kada je kutura na ovim prostorima u pitanju. Najstariji ostaci kulture pripadaju mlađem neolitu i nalaze se na lokalitetima Šobajići, Trijebač i Šteci, dok se ostaci iz bronzanog doba mogu pronaći na Medvjeđoj glavi, Rogamskim stranama, i Tuzima. Za ovaj period se vezuju i prva primitivna utvrđenja – gradine – koja mogu biti interesantna svima onima koje interesuje sam začetak civilizacije na ovim područijima. Ekstezivna arheološka iskopavanja, pogotovo na područijima Gostilja, gdje je otkrivena nekropola, potom ona u Tuzima, Momišićima i u Zeti daju dovoljno podataka za praćenje svih kulturnih manifestacija u istoriji i razvoju ilirske zajednice i njihovog asimiliranja sa različitim narodima, na ovom područiju. Pleme Leabeati, o kojima smo već govorili, našli su se pod uticajem helenizma i Rima, a nešto kasnije Kelta, Avara i Slovena. Istraživanjima ilirskih utvrđenih naselja došlo se do vrijednih podataka o tadašnjem načinu života i građevinama; od posebne vrijednosti su fragmentovane keramike iz tog perioda.

U periodu rimske dominacije Duklja zauzima posebno mjesto. Specifična građevina je od manjeg kastela vrlo brzo prerasla u utvrđeni grad, a potom i municipijum, koji je kroz antički period uvijek bio centar od najvećeg kulturnog, političkog i religioznog značaja. Uprkos brojnim razaranjima ona je iznova obnavljana i danas je jedan od najdragocjenijih spoemenika kulture, ne samo na uskom prostoru podgoričke regije, već i kao dio jednog šireg mozaika koji daje sliku rimske civilizacije na ovim prostorima.

Arheološka iskopavanja otkrila su glavnu ulicu i nekoliko monumentalnih objekata, među kojima se ističe prostrani forum sa bazilikom. Na zapadnom dijelu gradskog prostora nalaze se i tri hrama, manjie veličine, koja su posvećena boginji Dijani. Pored njih nalaze se i jedan trijumfalni slavoluk, privatne kuće, i terme sa bazenima i podnim mozaicima. Trobrodna bazilika se nalazi na istočnom dijelu i smatra se da je podignuta u ranom VI vijeku. Interesantno, na temeljima iste, u ranom srednjevjekovnom dobu nikla je mala crkva, u obliku krsta. U gradu se nalaze i ostaci episkopske bazilike iz V vijeka sa posebno lijepim podnim mozaicima. Napornim radom i stručnim intervencijama dio ovih građevina je očuvan i pristupačan posjetiocu.

Umjetnost i kulturno postojanje dobijaju potpuno nov pravac dolaskom slovenskih plemena. Iako oskudni i do danas nedovoljno ispitani, spomenici kulture iz ove dobi, ukazuju na snažan uticaj sa jedne strane Zapadne rimske civilizacije a sa druge strane Istočne vizantijske civilizacije. Nova država, nova shvatanja o umjetnosti i kulturi uz prisustvo različitih uticaja i struja, stvorila su novu sliku o razvoju kulture u ovom područiju.

Srednjevjekovno graditeljstvo i arhitektura najbolje se upoznaju kroz spomenike koji se danas nalaze u samom centru Podgorice – crkvu Svetog Đorđa i Nemanjin grad. Jednobrodna, mala crkva građena u preromanskom stilu, prema svojim arhitektonskim osobinama nastala je vjerovatno u XI vijeku. Tokom burne istorije grada i ovog područija, nekoliko puta je stradala, da bi u XIX vijeku dobila relativno nov izgled, proširivanjem.

Doba Balšića i Crnojevića, dinastija koje su unijele svježu krv u umjetnost i kulturu, jedno je od najznačajnijih u istoriji Crne Gore. Pojava štamparije, prve u Južnih Slovena, bilo je od najvećeg kulturno istorijskog značaja po cijeli region, pa tako i Podgoricu. Tradiciju štamparije, koja je bila kratkog vijeka, nastavio je Božidar Vuković – Podgoričanin. Značaj njegovog djelovanja, osjetio se i u dalekim Rumuniji, Bugarskoj i Rusiji, a umjetnost i kultura XVI vijeka u Podgorici nezamisliva je bez njegovog djela. 1540. godine on je sahranjen na ostrvu Starčevu na Skadarskom jezeru. Njegova djela bila su ponekad jedini kontakti sa umjetnošću i književnošću u nadolazećem periodu turske dominacije.

Islamski uticaj, odrazio se na sve kulturne manifestacije ovog područija. Srednjevjekovna umjetnost, otjelotvorena jedino u arhitekturi i slikarstvu manjih crkava bila je jedini pandan turskom talasu, koji je ostavio malo, karakteristično je, zanačajnih materijalnih, kulturno–istorijskih i arhitektonskih spomenika. Iz petovjekovne dominacije izašli su Vezirov most na Morači, uništen 1944. kada su Njemci napuštali grad, i džamije Glavatovića i Osmanagića. Najveći dio rukopisne literature religioznog je karaktera sa ornamentskim detaljima, na turksom i arapskom jeziku. Najveći dio crkava Turci su porušili, a narod ih je obnavljao tek od XVIII vijeka pa na dalje. Za turske valadavine u Podgorici je postojala škola za muslimansku djecu, a hrišćansko stanovništvo je tek u poslednjoj deceniji XVIII vijeka dobilo dozvolu za otvaranje osnovne škole. Iz ovog period svojim zanačajem i ljepotom ističe se tursko kupatilo – Banja, na obali Ribnice, današnje okupljalište intelektualaca i umjetnika, i ljubitelja knjige.

недеља, 3. мај 2009.

Znamenitosti Cetinja

Tri velike hrišćanske relikvije nalaze se na Cetinju. To su: Ruka Sv. Jovana Krstitelja, čestica Časnog Krsta Gospodnjeg i ikona Presvete Bogorodice Filermose. Prve dvije se čuvaju u Cetinjskom manastiru, a treća u Plavoj kapeli zgrade Vladinog doma.


Crkve i manastiri

  • Cetinjski manastir- sagrađen 1701 godine od strane vladike Danila Petrovića, smješten u neposrednoj blizini Biljarde i Dvora kralja Nikole.
  • Manastir Crnojevića- sa crkvom Presvete Bogorodice, podignut od strane osnivača Cetinja Ivana Crnojevića 1484 godine. Manastir je razoren od strane Turaka 1692, a na mjestu crkve Presvete Bogorodice kralj Nikola I je 1886 sagradio kapelu. Danas se u ovoj kapeli nalaze posmrtni ostaci Kralja Nikole I i kraljice Milene.
  • Vlaška crkva- podignuta u 15 vijeku kao crkva Rođenja Bogorodice. Rušena u 17 i 18 vijeku. Ponovo podignuta 1864 godine, kada je dobila i današnji naziv.

Cetinje je posljednjih pet vijekova kulturno i obrazovno sjedište Crne Gore, pa tako baštini ogromno književno, muzejsko i arhivsko blago, koje se većinom čuva kroz pet republičkih institucija: Narodni muzej Crne Gore, Arhiv Crne Gore, Centralna narodna biblioteka "Đurđe Crnojević", Kraljevsko crnogorsko narodno pozorište "Zetski dom", te Republički zavod za zaštitu spomenika kulture.

Međutim, Cetinje nije samo poznato po svojim građevinama i istorijskim spomenicima, već svojoj vijekovima dugoj štamšparskoj tradiciji, bogatim bibliotekama, kao i po svojim umjetnicima- ovaj grad je za svojeg postojanja izrodio i ugostio značajan broj književnika i slikara, te stoga ne čudi što su se u ovom gradu smjestile tri akademije- Fakultet likovnih umjetnosti, fakultet dramskih umjetnosti, te Muzička akademija.

Muzeji


  • Muzej Cetinjskog manastira- smješten u dijelu manastirskih konaka, sadrži brojne vrijedne eksponate kao što su svi arhijerejski ornati Dinastije Petrović-Njegoš i krst arhimandrita Grigorija Nestora, te bogate zbirke rukopisnih knjiga, inkunabula i ikona.
  • Istorijski muzej- smješten u zgradi Bladinog doma, obuhvata kulturnu društveno-ekonomsku, političku i vojnu prošlost Crne Gore od predslovenskog perioda do danas.
  • Etnografski muzej Crne Gore- smješten u zgradi nekadašnjeg Srpskog poslanstva, sa zbirkama koji posjetiocima mogu dočarati drevne načine ishrane, privređivanja i odijevanja, instrumente i oruđa crnogorskih predaka
  • Njegošev muzej- smješten u Biljardi, posvećen Petru II Petroviću Njegošu. Obuhvata Njegoševu rezidenciju, dio Njegoševe biblioteke, te dio biblioteke Petra I Petrovića Njegoša
  • Njegoševa rodna kuća- nedaleko od Cetinja, u njeguškom zaseoku Erakovići
  • Državni muzej Crne Gore- smješten u dvoru kralja Nikole I, rekonstrukcija rezidencije kralja, sa autentičnim primjercima namještaja, te drugim predmetima korištenim od strane kraljevske porodice.
  • Umjetnički muzej Crne Gore- smješten u zgradi Vladinog doma. Nacionalnu galeriju ovog muzeja čine: Zbirka umjetnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, Zbirka crnogorske likovne umjetnosti, Zbirka ikona, Zbirka kopija fresaka, te Spomen zbirka Milice Šarić-Vukmanović


Cetinje, prestonica crnogorske kulture..








Cetinje je najpoznatiji i najposjeceniji turisticki grad, kada su u pitanju zanimljive crnogorske kulturne i turisticke destinacije. Posjeta Cetinju gotovo da se ubraja u redovne ekskurzije i izlete svih hotelsko – turistickih kuca, turistickih agencija, ali i u raznim katalozima i vodicima, u kojima se reklamira Crna Gora, njene prirodne i druge vrijednosti.

Dakle, Cetinje kao odrednica i turisticka destinacija veoma je rado posjeceno od strane turista, kako domacih tako i stranih. Gosti najvise i najradije obilaze kultureno istorijske spomenike Cetinja: muzeje, manastire, crkve te mauzolej Petra II Petrovica Njegosa na Lovcenu, kao i izletiste Ivanova korita i rodno mjesto Njegosa selo Njeguse.

Ove izlete obicno oragnizuju turisticke agencije sa Primorja i sa gradova na sjeveru Crne Gore. Veoma udobnim autobusima turisti iz svih krajeva svijeta, vozeci se iz primorskih gradova, putuju ka Cetinju, iscekujuci da ugledaju vjecnu kucu Petra II Petrovica Njegosa, na Lovcenu, ili da se iskrcaju na prostranom stajalistu, podno cetinjske bolnice i pocnu sa razgledavanjem kultruno – istorijskih znamenja Cetinja. Po dolasku u Cetinje, turistima se obicno predlaze i obilazak Njegoseve Biljarde, manastira na Cipuru, Vladinog doma, Dvorca Kralja Nikole I Petrovica i drugih spomenika kulture.

Takodje, izlete je moguce brzo i na veoma lak nacin organizovati i ukoliko stignete na Cetinje sopstvenim ili rent – a - car vozilom. Takodje do Cetinja mozete stici i koristeci taksiste, koji sa Primorja svakodnevno organizuju turisticke ture sa svrhom posjete Njegosevom mauzoleju, Ivanovim koritima, Njegusima ili spomenicima u centru grada. Zbog veoma velikog interesovanja, za pomenute izlete, posebno tokom ljetanjeg perioda, najbolje je da rezervacije za iste uradite dan ili dva ranije. Takodje, pojedini hotelijeri ili izdavaoci privatnih vila, u svojoj ponudi turistickoj ili arnazmanima za turiste, imaju vec ugovorene ekskurzije koje su ukljucene u cijenu ljetovanja, tako da i to moze biti dobar nacin za posjetu cetinjskim kulturnim i istorijskim spomenicima.

Takodje, mnogi taksisti u Cetinju rado ce Vas voziti na relaciji Cetinje – Njegosev Mauzolej ili Cetinje – Ivanova korita – Njegusi.

Uz laganu voznju do zeljene destinacije predusretljivi vozaci sa Vama cete podijeliti informacije koje takodje sadrze detalje vezane za istoriju ili kulturu Cetinja, na koju su gradjani toga grada izuzetno ponosni, i koju nesebicno kroz pricu i razgovor dijele sa drugima, a posebno turistima.

Narocito u periodu od maja do oktobra, koji se vezuje za trajanje ljetnje turisticke sezone u Crnoj Gori, veliki broj turista iz svih krajeva Evrope i svijeta posjecuje Cetinje, tako da se u tom periodu na Cetinju mogu cuti mnogi svjetski i evropski jezici, ali i sresti turisti koji ocarani onim sto vide, sa paznjom prate sve infomacije koje imaju priliku da saznaju a posebno kada je u pitanju spomenicko blago Cetinja, kultura i istorija grada.

Ukoliko sami organizujete izlet do Cetinja, kada vec stignete tamo, dovoljno ce biti da se o pomenutim spomenicima kulture raspirate kod gradjana Cetinja koje cete srijetati setajuci ulicama i bulevarima na svakom koraku, ili ukoliko vise volite iscrpne informacije najbolje je da detalje saznate u Turistickoj organizaciji grada Cetinja. Takodje, turisticki znaci i signalizacija u gradu, kao i na prilaznim putevima, vrlo je vidno postavljena, tako da cete se i ukoliko pratite putokaze veoma lako snaci i stici do svih kulturnih institucija na Cetinju.

Uz simbolicnu cijenu ulaznice koja se uplacuje za posjetu pomenutim objektima kulture na Cetinju, turiste za citavo vrijeme obilaska spomenika i spomenickog blaga tog kraja, prati kustos ili vodic, koji na engleskom, njemackom, ruskom, italijanskom ili francuskom jeziku, posjetiocima objasnjava detalje vezane za nastanak gradjevine, njenu funkciju, vrijednosti koje se u njoj cuvaju i sve druge detalje, kojima bi se potkrijepilo istorijsko i kulturno znacenje pomenutih spomenika kulture.

Medjutim, to nijesu jedine ekskurzije koje se organizuju i koje promovisu Cetinje kao grad i njegovu izuztenu istorijsku vrijednost. Ukoliko se potrudite ili budete nesto uporniji, mozete u Turistickoj organizaciji grada ili putem razlicitih internet sajtova saznati i detalje vezane za pjesacke staze, koje su potpuno ozancene, ali kojih je u Cetinju i okolini veoma puno. Takodje, ukoliko Vas zelja za istrazivanjem okoline Cetinja toliko okupira, nejbolje ce biti da ispitate mogucnost posjete atraktivnim pecinama poput: Lipske, Koronine, jame Duboki do ili neke druge koja mozda tek ceka na otkrivanje.

Za one turiste ili posjetioce koje Cetinje toliko ocara da u tom gradu zele da borave citav dan, veoma su interesantne ture ka planini Lovcen i Njegosevom mauzoleju. Jednako lijepo bice Vam ukoliko dan provedete na Ivanovim koritima, ili vozeci se dalje ka interesantnom i istorijski poznatom selu Njegusi. Takodje, veoma zanimljiva je i posjeta cetinjskim muzejima i spomenicima kulture od kojih treba izdvojiti: Kraljevski teatar Zetski dom, Vladin dom, Kraljev dvor, Njegosevu biljardu te Cetinjski manastir.

Izuzetno lijep i prijatan izlet bice i odlazak na Rijeku Crnojevica koja je 16 kilometara udaljena od Cetinja.

Ukoliko ste gost Cetinja i volite uzivati u prirodi onda je zasita taj grad pravo mjesto za Vas- Naime, brojni bulevari, ulice ili parkovi, posebno onaj u blizini hotela „Grand“ idealna su mjesta za setace, sportiste, rekonvalescente ili zagovornike zdravog zivota. U svakom slucaju, rijetki su turisti kojima Cetinje ne pogoduje. Za kakav god odmor u ovome gradu da se opredijelite necete se pokajati. Osim gotovo mitske tisine, predivne prirodne okoline, istorije, kulture, zitelja punih predusretljivosti, na Cetinju svaki turista otkrije i nesto novo sto ovaj grad izdvaja u odnosu na druge destinacije u Crnoj Gori, cineci ga upravo zbog brojnih specificnosti osobenim. Kakve su to specificnosti, posebnosti ili nesto sasvim drugo, najbolje ce biti da otkrijete sami.

ULCINJ






Ulcinj je jedan od najstarijih gradova na jadranskog obali koji oko dvadeset pet vjekova prkosno odolijeva zubu vremenu. Kroz vijekovima natalozene razlicitosti kultura i civilizacija stopljenih u jednu cjelinu, Ulcinj je nalik malom raju na zemlji, vanvremenski isklesan u vjekovima krvavih borbi, prkosa, ponosa i ljubavi svih onih koji su ovo mjesto posjetili bar jednom u zivotu. Najraniji tragovi vode do praistorijskog vremena kad je Ulcinj pripadao Ilirima, narodu indoevropskog porijekla. Grad cije su zidine cesto rusene u ratovima isto su tako brzo i obnavljane od strane svih onih koji su zbog izuzetne ljepote ovog drevnog grada pronalazili svoj mir u njemu, izgradjujuci sebi utvrdjenja i recidencije. Drveni Colchinium ili Olcinium, kako se u vrijeme grcke i rimske imperije, Ulcinj zvao, pominje se u pisanim izvorima kod Plinija Starijeg u djelu „Naturalis historiae“, a u svojim djelima Ulcinj spominje i Tit Livije.

U najranijem periodu za kulturno – istorijski razvitak Ulcinja veze se ime vizantijskog cara Justilijana. On je Ulcinj obnavljao i pravio utvrdjenja, a poslije perioda njegove vladavine nakon godine 1100., isto su cinili i poznati vladari koji su upravljali jednim dijelom tadasnje Crne Gore, i Primorja kao sto su: Nemanjici, Balsici, Mlecani i Turci.

Godine 1183. Ulcinj postaje najpoznatiji pomorski centar na Jadranu, a negdje u isto vrije sagradjena je i cuvena kula Balsica.

Iako, nikada Ulcinj nije bio prijestonica crngorskih gospodara, istorijski dokazi upucuju na zakljucke da je Ulcinj sa okolinom, bio omiljena destinacija vladara Zete, koji su taj grad koristili kao neku vrstu ljetnje rezidencije. Godine 1252. u Ulcinju stoluje sin zetskog kralja Vukana, Djordjije koji je imao titulu „princeps Diocliae“.

Godine 1281. u Ulcinju je svoje utociste pronasla i sestra kraljice Jelene Balsic, Marija, inace Francuskinja, udovica poznatog francuskog vojvode Anselma se Chaursa. Nosila je titulu „domina Ulcini“. Marijin grob do godine 1571., nalazio se pred oltarom Bogorodicne ili Markove crkve u Ulcinju.

Takodje, i kraljica Jelena, istoriji poznatija kao udovica Urosa I Nemanjica, sa sestrom Marijom boravila je cesto u Ulcinju. Potvrda njihove vezanosti za taj grad je i franjevacki samostan koje su sestre zajedno podigle godine 1278.

Jos jedna Jelena, velika vladarka i udovica srpskog cara Dusana, voljela je da boravi u Ulcinju. Jelena je nekoliko godina cak i gospodarila Ulcinjem. Takodje, u tom gradu u kojem je nekada imao presto, sahranjen je i poznati gospodar Djuradj Stratimirovic Balsic (1358 – 1403). U vrijeme vladavine Nemanjica i Balsica Ulcinj je bio poznat i po kovnicama bronzanog i srebrnog novca.

U munjevitom naletu na svojim brzim konjima dospjela je 1242 .godine iz dalekih centralnoazijskih oblasti i jedna mongolska horda do pod same ulcinjske zidine. Kako je taj napad Mongola na Stari ulcinjski grad bio bezuspjesan, mongolska vojska se okomila na susjedni Svac.

Istorijski pa i kulturno, vazna je cinjenica, da su drveni Svac, Mongoli unistili, i pobili sve njegove stanovnike. Grad Svac, inace episkopski grad, imao je 365 crkava, koliko i dana u godini, te ga je u XIII vijeku obnovila kraljica Jelena Balsic. Pisane podatke o tom dogadaju zabiljezili su italijanski spisatelji Djustinijani (1533) i Bici (1610).

Vazna cinjenica za kulturni razvitak Ulcinja, je i da je nakon pomorske bitke kod Lapanta (1571) u Sredozemnom moru, u Ulcinju, kao zarobljenik boravio cuveni spanski pisac Miguel de Servantes Savedra, koji je kasnije napisao i poznati svjetski roman „Don Kihot“. Pretpostavlja se cak, da je poznati Servantes svom glavnom junaku Don Kihotu, za ljubavnicu u istoimenom romanu dodijelio lik Dulcinee, djevojke koja je bila porijeklom iz Ulcinja i koja je nosila ime nalik tadasnjem nazivu Ulcinja - Cita de Dolcinio, a u koju je Servantes bio zaljubljen. Servenates je u Ulcinju proveo skoro 5. godina, a smatra se, da je zajedno sa drugim robovima prodat na mjestu koje se upravo po njima, danas zove Trg robova ili Servantesov trg i nalazi se u Starom gradu. Boravak poznatog spanskog pisaca u Ulcinju, zanimljiv je i zbog cinjenice da su gusari koji su ga kupili, mislili da je Servantes iz plemicke porodice, pa su za njegov otkup trazili mnogo novca, te je njegovoj porodici trebalo punih 5. godina da tu svotu sakupi.

Ulcinj, odnosno njegov Stari grad u proslosti je gostio i cuvenog reformatora Sabataja Cevija (1626 – 1676) koji je boravio u cuvenom zdanju – kuli Balsica. Cevi je poznat u istoriji kao pokretac Talmuda (Svete jevrejske knjige).

Ulcinj je Ceviju, prema pisanim izvorima, bio i poslednje utociste jer je oko 1676. godine poslije preuzimanja islamske vjere, ziveci kao prognanik, Cevi umro u Ulcinju kao Mehmed- efendija. Danas ocuvano sveto turbe Mehmed-efendije, nalazi se u dvoristu porodice Manic, i predstavlja vjecnu kucu jednog od najvecih pobunjenika XVII vijeka. Njegov grob se cuva kao svetinja. Cevi je u knjizevnim djelima nastavio da zivi i nakon smrti. Lik i djelo kontroverznog jevrejskog pisca, kakvim se Cevi smatra, pojavljuje se i u knjizevnim ostvarenjima velikih literarnih velicina, kakvi su bili nobelovac Isak Basevis Singer – (roman „Rob“) ili akademik Erih Kos u romanu „U potrazi za Mesijom“. Ime i znacaj Sabatija Cevija pominje se i u djelu „Davidova zvijezda“, poznatog crnogorskog knjizevnika i akademika Zuvdije Hodzica.

Ulcinj je bio interesantan i zbog zdravstvenog turizma, tako da se jos 1925. gdoine, u tom gradu odvijao naucni skup na kojem je ucestvovao i poznati njemacki profesor, inace direktor Instituta za tropske bolesti dr. Not, koji je odusevljen podnebljem koji Ulcinj okruzuje izjavio: „ da u zivotu nije vidio podneblje bogatije zvijezdama kao sto ih Ulcinj ima, dodajuci da je vrijednost Ulcinja za covjecji organizam veoma velika i raznovrsna“ , sto jos jednom dokazuje da boravak u Ulcinju i njegovoj okolini krijepi i dusu i tijelo.

S obzirom da je Ulcinj veoma poznat i po razvoju zanatstva, ovaj grad je i rodno mjesto Marija Surle, crnogorskog Afrikanca i sina legendarnog ulcinjskog fotografa Riza Surle. Osim po vjestini izrade predivnih fotografija Ulcinja i okoline, Mario je poznat i kao strastan ribolovac i veliki boem. Interesantno je istaci da su, prvi doseljenici iz porodice Surla u Ulcinj stigli jos prije 400 godina kao robovi iz Afrike.

Za kulturni razvoj grada znacajne licnosti su i dr Maksut Hadzibrahimovic, naucni i strucni radnik, zatim turisticki i javni radnik Dzelal Hodzic, te predjsenik Saveza Albanaca dr Gani Karamanaga.

Za kulturni razvoj Ulcinja sa okolinom veze se i ime crnogorskog slikara Mila Pavlovica, koji svoja djela stvarao i stvara u Ulcinju, a ciji su lik i djelo poznati i van granica Crne Gore.

HERCEG NOVI







Herceg Novi su opjevali pjesnici, oslikari likovni umjetnici, u njemu je razvijan turizam, ali mnogi ce vam reci je da je „ u Herceg Novom je lako i jednostavno zivijeti“, pa i da je “jos lakse njemu pripadati“. I zaista Herceg Novom su pripadali mnogi poznati i slavni. Mnoge znamenite licnosti rodjene su, ili su zivjele u ovome gradu. Istorijski najzacajnija licnost je kralj Tvrtko I Kotromanic (1351- 1391), inace utemeljivac Herceg Novog. Naslijedivsi prijesto od strica Stjepana II, Tvrtko je jos jedan od vladara ciji su korijeni direktno vezani za srpsku lozu Nemanjica. Izgradnju Herceg Novog, Kotromanic je poceo 1382., sazidavsi utvrdjenja na mjestima gdje se danas nalazi srediste grada. Opstina Herceg Novi uskoro ce promovisati ideju o podizanju spomenika osnivacu toga grada.

U Herceg Novom su zivjele i poznate vojskovodje i vojvode. Jedan od njih je nasljednik Tvrtka I Kotromanica, Sandalj Hranic (1392 – 1435). Period njegove vladavine, u Herceg Novom je obiljezila uspjesna trgovina solju.

Jos jedan Kotromanicev nasljednik, Stjepan Vukcic Kosaca ( 1435- 1466) istorijski je bitna licnost za Herceg Novi, jer je znatno prosirio teritoriju Herceg Novog tokom XV vijeka.

Stranci koji su se u odredjenjim istorijskim razdobljima zatekli u Herceg Novom, upisali su svoja imena i u kultruno – istorijsku dokumentaciju grada. Takav je npr. bio i portugalski doktor Isaija Koen (1517 – 1599). Doktor, kasnije i pjesnik Isaija Koen, sahranjen je na groblju spanskih Jevreja u Herceg Novom, koje se nekada nalazilo u blizini grada, a koje je prema pisanoj istorijskoj dokumentaciji potonulo u more za vrijeme velikog zemljotresa 1667.

Godine 1664. u Herceg Novom boravi hronicar i pisac cije porijeklo nije ostalo upamceno, Elvija Ibn Dervis Mehmed Zili, ili Elvija Celebija. O boravku u tome gradu Celebija je detaljnije zabiljezio u djelu „Hronika Putovanja“, gdje podrobnije opisuje tadasnji Herceg Novi.

Pored Dubrovnika i Herceg Novi se smatra rodnim mjestom Save Raguzinskog Vladislavica, ruskog diplomate (1670 – 1738). Radio je na razvijanju pismenosti, najprije u hercegnovskim ali i u ostalim primorskim i crnogorskim manastirima. Krajem XVII vijeka u Herceg Novom je zivio i jedan od venecijanskih vojskovodja, tada generalni providur Dalmacije i Albanije Jerolim Korner. On je u Herceg Novi doplovio velicanstvenim jedrenjakom godine 1687., po naredjenju mletackog senata. Njegova misija bila je da zauzme i oslobodi Herceg Novi od turske vlasti. Njegovo ime ostace upamceno i zbog cinjenice da je samo desetak dana po zauzimanju grada izdao dekret o osnivanju zemljisnog katastra, ciji se original i danas cuva u Drzavnom arhivu Crne Gore.

Jos jedna znacajna licnost za Herceg Novi je i vladika Savatije Ljubibratic, koji 1695. godine prenio upraviteljstvo iz manastira Tvrdos (Hercegovina) u Herceg Novi. Vladicanstvo nad manastirom iste godine mu je priznala u mletacka vlast, i dodijelila mu zemlju na lokaciji gdje se danas nalazi mjesto Topla. Njegova vlast okoncala se 1716. godine.

Istorija Herceg Novog pamti i ime Marka Vojnovica (1752 – 1812) osnivaca velike ruske Crnomorske flote. Citav jedan istorijski period porodice Vojnovic karakterisu potomci koji su imali uglavnom vojne, grofovske i akademske titule. Na obalama Persije Marko Vojnovic je osnovao prvu rusku stanicu, a istorija ga pamti i po ucestvovanju u cuvenoj pomorskoj bici protiv Turaka 1788. kod ostrva Fidinisi.

Jedna od znacajnijih licnosti Herceg Novog i Boke Kotorske uopste, je i Sveti Leopold Mandic. Na krstenju dobija ime Bogdan, te se i njegova posvecenost crkvenom i monaskom zivotu odvijala u znaku toga imena. Vec u 16-oj godini Leopold Mandic napusta kucu i u potpunosti se posvecuje Bogu. Leopoldov svestenicki zivot trajao je pune 52. godine. Za sveca je proglasen 1983. godine. Nakon zavrsene bogoslovije i uciteljevanja u nekoliko velikih manastira u Srbiji, u Herceg Novi stize crkveni velikodostojnik Nikolaj Velimirovic (1880 – 1956). Nastanivsi se u mjestu Meljine, on u novskom manastiru Savina dugo godina obavlja crkvenu sluzbu. Objavio je knjigu „Zapis o Boki“. Potom odlazi u Njemacku i zavrsava studije teologije, a na Oksfordu doktorira filozofiju.

Znacajno mjesto u proslosti Boke i Herceg Novog zauzima u ugledna porodica Zlokovic iz mjesta Bijela. Tokom XX vijeka ta porodica je dala znamenita imena, episkopa gornjokarlovackog gospodina Simeona, istoricara Ignjatija Zlokovica, arhitektu Milana Zlokovica, doktora pedagoskih nauka Djordja Zlokovica i publicistu Maksima Zlokovica (1910-1996).

Herceg Novi slovi i za „ grad vjecnog zelenila, sunca i skalinada“. To je svojevremeno zapisao i poznati nobelovac, pisac Ivo Andric. Andric je u Herceg Novom cesto boravio i ovaj grad dozivljavao na veoma neobican i knjizevnicima svojstven nacin. U Herceg Novom i danas se nalazi kuca nobelovca Iva Andrica. U ovome gradu cesto je boravio i trazio inspiraciju za svoja djela i crnogorski vladika i pjesnik Petar II Petrovic Njegos. Tokom XX vijeka u Herceg Novom borave i drugi poznati crnogorski knjizevnici poput Mihaila Lalica, Dusana Kostica... Jedno vrijeme Herceg Novi je bio i sjediste „Lovcen filma“ (1952 – 1955), prvog crnogorskog preduzeća za prikazivanje i proizvodnju filmova koje je, inace formirano na Cetinju marta 1949. godine. Prvi direktor tog preduzeca bio je Novljanin Simo Colovic, koji i danas zivi u Herceg Novom.

Herceg Novi je idealan grad i za slikarske ambicije. Osim pisaca i ljudi iz svijeta filma, to je i grad slikara. Posebno plodonosna i interesantna sredinom XX vijeka bila je Srednja umjetnicka skola u Herceg Novom. Tada su u njoj predavali jugoslovenski poratni slikari, a za tu skolu su na direktan ili indirektan nacin bili vezani i crnogorski slikari, koji su stekli svjetsku reputaciju. Pomenimo samo umjetnike Miodraga (Dada) Djurica, Voja Stanica, Mila Milunovica, Djordjija Bata Pravilovica...

U Heceg Novom su rodjeni, a u njemu povremeno i zive i poznati muzicari: Rambo Amadeus, Vlado Georgijev, Dragoljub Djuricic...

Takodje Herceg Novi je i grad sporta, u tome gradu je vec 1926. formiran prvi vaterpolo klub u ondasnjoj Jugoslaviji - „Jadran“, u kojem su ponikli reperezentativci: Djuro Radan, Milan Muskatirovic, Dejan Dabovic, Zoran Mustur, Stanko Zlokovic i legenda svjetskog vaterpola Bozidar Stanisic - Cikota. U tome klubu je ponikao i jedan od najvecih plivackih trenera na Balkanu Ivan Zuber.